U Splitu je 3. studenoga prekinut kulturni program u sklopu Dana srpske kulture. Prema većini medijskih izvještaja, skup je nasilno rastjeran od strane maskiranih muškaraca, navodno povezanih s navijačkom skupinom Torcida, uz uzvike „Za dom spremni“. No, Internetom kruže i video snimke koje baš ne idu u prilog tomu da je skup prekinula razularena skupina ustaša kako se to po izvješćima mainstream medija može zaključiti. Svi hrvatski mediji prenose informaciju koju definiraju od prekida skupa do upada razularene mase na skup uz povike „smeća srpska“. Uglavnom se izvještava o pedesetak mladih osoba koje su sudjelovale u incidentu. S druge strane srpski mediji, po ustaljenoj praksi, broj izgrednika povećavaju na 100 (čudo ih nije bilo jedno 700), te se jasno naglašava kako je riječ o „napadu na Srbe“.
Video snimka koju su prenijeli svi mediji, a koji je na YouTube servisu postavljen od strane Portala Novosti ne ostavlja dojam da je incident bio u tonu kakvom su ga mediji predstavili.
Skupina branitelja nije ušla u dvoranu gdje se događaj trebao održati i nije rastjerala okupljene, a još manje da je na nekoga napala. Dapače, čuju se umirujući tonovi gdje se naglašava da nitko neće nikoga dirati.
Kako je u videu rečeno zahtjev za prekidanje skupa dolazi od strane hrvatskih branitelja. Dakle oni se nisu predstavili kao navijači Torcide. Stav tih branitelja je bio da se skup smatra neprimjerenim s obzirom na nadolazeću obljetnicu Vukovara. Zatraženo je da se okupljeni mirno raziđu. Bez ikakvih neprimjerenih povika, bez prijetnji, bez nasilja.
Ako je sve bilo onako kako hrvatski mediji tvrde, onda taj čin treba najoštrije osuditi. Ali ako je sve bilo onako kako prikazuje snimka, onda imamo ozbiljan problem s načinom na koji se u Hrvatskoj konstruira stvarnost.
Mediji kao suci, a ne svjedoci
U demokratskom društvu, mediji bi trebali biti korektiv moći, a ne njezin produžetak. No u ovom slučaju, čini se da su mnogi portali, osobito oni s izraženim ideološkim predznakom, već imali gotov narativ prije nego što su činjenice bile poznate. U tom narativu, branitelji su ekstremisti, kulturni programi manjina su nevini, a Hrvatska je još jednom pala na ispitu tolerancije.
Problem je što se taj narativ ne temelji na dokumentiranim činjenicama, nego na unaprijed oblikovanoj slici. A kad se stvarnost ne uklapa u tu sliku onda se može reći da se istina prešućuje.
Branitelji, emocije i javni prostor
Daleko od toga da ovim želimo dati potporu prekida skupa. Kulturni događaji, bez obzira na nacionalnu pripadnost organizatora, moraju imati pravo na slobodno održavanje. Ali se može razumjeti reakcija branitelja zašto je do nje došlo. Studeni je mjesec sjećanja na Vukovar. Emocije su svježe. Rane nisu zacijelile. I kad se u tom kontekstu organizira manifestacija koja se, s pravom ili bez, doživljava kao provokacija, reakcija je gotovo neizbježna.
To ne znači da je opravdana. Ali znači da je razumljiva.
Klasić i granica govora mržnje
Mainstream mediji koriste izraze poput „razularena skupina“, „ustaške parole“, „nasilje“, i time oblikuju percepciju događaja kao ekstremističkog napada. Istovremeno, dežurni komentatori, nedvojbeno s protuhrvatskim refleksima, iskaču kao iz paštete s unaprijed pripremljenim izjavama koje Hrvatsku prikazuju kao netolerantnu, nazadnu i fašistoidnu državu.
Posebno zabrinjava izjava povjesničara Hrvoja Klasića, koji je, prema navodima više portala, aludirao da bi se sa izgrednicima koji izgovaraju ustaške pozdrave trebalo postupiti na način da ih se oštro kazni. Klasnić upozorava kako su takvi bili kažnjeni kod Bleiburga 1945. godine. Aludirajući da svi koji danas uzvikuju ZDS mogu očekivati istu sudbinu. Malo je reći kako je ova Klasićeva umotvorina neukusna. Njegovi riječi su prijetnja i poziv na likvidaciju. I to ne bilo koga, nego hrvatskih građana koji su izrazili neslaganje s javnim događajem.
U zemlji u kojoj se svaka verbalna nesmotrenost desnice proglašava govorom mržnje, ovakva izjava prolazi bez posljedica. I to je ono što najviše boli: dvostruki kriteriji. Ono što je dozvoljeno jednom ideološkom narativu nije drugom. Nevezano za događaj u Splitu, općepoznati je narativ koji Klasić zastupa – ljevičarsko pozivanja na smrt je tolerantno budući da je usmjereno ka desnici koja je po defaultu zlo zla, dok desničarsko zazivanje domoljublja predstavlja problem i treba ga kazniti. Možda samo zato što je ljevici u primislima neka druga domovina, a ne Hrvatska.
Što nam ovaj incident govori?
Hrvatski javni prostor je duboko kontaminiran. Ne samo ideološki, nego i epistemološki, jer više ne znamo što je istina, a što konstrukcija. I zato je važno ne stati na prvoj rečenici, ne povjerovati prvom naslovu, ne prihvatiti prvu osudu. Važno je gledati, slušati, provjeravati.
Jer istina nije ono što mainstream mediji žele da čujemo. Istina će se pokazati kada se buka stiša. Uostalom nije prvi put da u javnom prostoru imamo medijsku halabuka i orkestrirane napade, a na kraju se ispostavi da je priča sasvim drukčija.
Ova kolumna nije obrana prekida skupa. Niti je napad na manjine. Ovo je poziv na odgovornost i na istinu. Ako želimo biti društvo koje poštuje i manjine i branitelje, i kulturu i sjećanje, onda moramo naučiti razlikovati stvarne prijetnje od medijskih konstrukcija. I moramo imati hrabrosti prozvati one koji, pod krinkom tolerancije, šire mržnju.
Jer ova Hrvatska nije ni ustaška ni jugoslavenska i zato ju treba braniti od svih koji Hrvatsku žele pretvoriti u državu ideologije, da ne postane država nasilja i laži u što se sve više pretvara.
Ovaj incident u Splitu je došao kao melem na ranu kako bi se pozornost javnosti skrenula sa aktualne priče o Jasenovcu koja je prethodnih dana mnoge podigla na zadnje noge.
Za sada o ovom događaju u Splitu nema reakcije desnih politčkih opcija. Očito su zbunjeni. Što dodatno upućuje da bi ova organizacija prekida skupa u Splitu možda mogla biti u režiji istih onih koji su na Poljudu crtali svastiku samo kako bi kompromitirali Republiku Hrvatsku. Nećemo sada prejudicirati i tvrditi, ali očekujemo da se istina sazna. Ili će se jednostavno o ovome prestati govoriti, baš onda kada sve postane istina.
Ovaj incident otvara pitanje kako da gradimo zajednički javni prostor. Ako se svaka kulturna manifestacija manjina doživljava kao provokacija, a svaka braniteljska reakcija kao ekstremizam, onda smo izgubili sposobnost za suživot u istini.
PeD | DOMOVINA
