U svijetu u kojem su migracije postale svakodnevica, u kojem je selidba radi posla, školovanja ili boljeg života dio uobičajenog tijeka stvari, pitanje odnosa između dijaspore i domovine postaje sve aktualnije – i sve osjetljivije.
Na našim prostorima, odlazak “u dijasporu” nikad nije bio nepoznanica. Ljudi su odlazili još za vrijeme socijalizma, često uz prešutno ili otvoreno ohrabrenje vlasti – jer devize su bile prijeko potrebne, a država se gradila i novcem radnika iz inozemstva. Trebala je to biti svojevrsna dvostruka korist za tadašnji sustav, jer su „nepodobni“ tradicionalni „seljaci“ preseljeni izvan države, dok ujedno šalju devize i izgrađuju državu. No istodobno, ti isti radnici su znali biti i društveno marginalizirani, doživljavani kao “oni koji su otišli” i time – barem dijelom – izdali zajednicu.
Danas, paradoksalno, u doba otvorenih granica i slobode kretanja, tenzije su veće nego ikad. Pojedini krugovi u domovini gledaju na dijasporu sa sumnjom, čak i s prezirom. Ispod takvog stava krije se često strah, ponekad i zavist, ali najčešće – nerazumijevanje.
Zaboravlja se da najveći dio tih ljudi nije otišao iz hira. Nisu to bili avanturisti ni ljudi bez korijena. Naprotiv, većina je otišla jer nije imala izbora. Jer kod kuće nije bilo dovoljno posla, dostojanstva, perspektive.
No ono što najviše boli jest kada im se – unatoč svemu što šalju natrag: novcu, pomoći, projektima, volontiranju – negira pravo glasa, pravo utjecaja, pravo da budu dio domovine. Jer, kako često čujemo, “nisu ovdje”.
Ali zar domovina nije više od boravišta? Zar nije osjećaj pripadnosti, kulture, jezika, obitelji, sjećanja, nade? Zar onaj koji se za vrijeme velikih blagdana ili ljeti vraća, šalje donacije, ulaže u kuće, vodi djecu na grobove predaka – nije dio te iste domovine?
Domaći ljudi koji su ostali u domovini često na dijasporu gledaju kroz prizmu koristi – ali samo jednosmjerno. “Pošalji novac i idi nazad čim prije.” Tijekom godišnjih odmora, kada ljudi iz dijaspore dođu u domovinu, od njih se očekuje da troše, pomažu, poklanjaju pa opet idu. A čim zatraže uslugu ili pokušaju riješiti nešto što im je možda lakše ili povoljnije obaviti u domovini – poput zubara, frizera, birokracije – nastaje podsmijeh. Kao da je problem što netko želi popraviti zube tamo gdje mu je povoljnije – i to zamislite, svojim novcem. Ili se ošišati, kao da se šiša jednom godišnje, a ne dvadeset puta, i to po višestruko višim cijenama u inozemstvu.
Tako se nižu apsurd za apsurdom, koje bi čovjek volio da su samo šale ili preuveličavanja. No, nažalost, mnogi ih svakodnevno žive kao realnost. I to ne boli samo zato što su nepravedni, nego zato što dolaze iz istog naroda, istog mentaliteta, iste sredine. Boli kada te tvoj gleda sa sumnjom, samo zato što si otišao, a morao si – ili još gore, rođen si možda izvan domovine – a težiš ostati povezan s njom.
Dijaspora, koliko god bila fizički udaljena, nerijetko je emotivno i mentalno više povezana s domovinom nego oni koji u njoj žive. Upravo zato, tražiti da se dijaspora “ne miješa”, da “šuti” ili da “samo šalje novac”, pokazuje duboko nerazumijevanje modernog svijeta – i duboku nesigurnost u vlastiti identitet.
Ono što se premalo zna ili se svjesno prešućuje jest golema uloga dijaspore u očuvanju identiteta. Kroz kulturne udruge, zavičajna društva, škole jezika, organizaciju festivala, vjerske i nacionalne proslave, dijaspora njeguje ono što se čak u domovini ponekad i gdjegdje gubi.
Uz to, dijaspora je često most između domovine i razvijenih zapadnih zemalja. Kroz svoje znanje, kontakte, iskustvo i otvorenost prema globalnim tokovima, ona potiče investicije, otvara mogućnosti međunarodne suradnje u obrazovanju, zdravstvu, tehnologiji i kulturi. Ti procesi rijetko su vidljivi na naslovnicama novina, ali su njihovi plodovi itekako prisutni – i često se uzimaju zdravo za gotovo.
Dijaspora je, htjeli mi to priznati ili ne, svojevrsna iskaznica društva iz kojeg potječe. Ljudi iz dijaspore nose sa sobom sliku domovine, svjesno ili nesvjesno. Njihovo ponašanje, njihova vrijednost, radna etika, obrazovanost – sve to ostavlja dojam i na neki način određuje kako će drugi gledati na zemlju iz koje dolaze.
Zato je krajnje vrijeme da prekinemo ovu umjetnu podjelu na “nas” i “njih”. Dijaspora je dio domovine – možda ne svakodnevno fizički, ali itekako duhovno, obiteljski, kulturno i gospodarski.
I ne samo to – osoba koja živi izvan domovine, bez obzira koliko dugo, ima pravo nadati se povratku. Ima pravo maštati o tome da će jednog dana provesti svoju mirovinu, ili čak i prije, u domovini. Ima pravo ulagati, graditi, planirati. I ima pravo – ustavno i moralno – sudjelovati u političkom životu svoje zemlje. Jer politički procesi ne traju od danas do sutra. Oni su dugoročni, nerijetko višedesetljetni. I baš zato, pravo glasa za dijasporu nije nikakva “posebna privilegija” – to je temeljno demokratsko pravo i obveza. Samim time, i samo pitanje “treba li dijaspora glasovati?” u svojoj srži je pogrešno postavljeno.
Ako želimo bolju budućnost, moramo jedni druge priznati i poštovati. Domovina nije vlasništvo – ona je zajedničko nasljeđe i prostor na kojemu zajedno trebamo stvarati preduvjete za siguran i prosperitetan život, za nas i za sve one nakon nas. I svatko tko joj želi dobro, tko joj se vraća, tko je nosi u srcu – ima na nju pravo.
A tko to ne shvaća, bez obzira na kojoj strani se nalazio – njemu neće pomoći ni domovina, ni dijaspora, a, iskreno rečeno, teško da mu tada može pomoći i sam dragi Bog.
Josip KRIŽIĆ
