U suvremenim raspravama o identitetu u Bosni i Hercegovini, sve češće se pojavljuje teza da su svi muslimani u BiH zapravo Bošnjaci. Takva tvrdnja, iako retorički efektna, ne izdržava ozbiljnu analizu. Povijesni dokumenti, pravni propisi i sociološka istraživanja pokazuju da je identitet u BiH višeslojan, promjenjiv i nikako jednoznačan.
Muslimani prije Bošnjaka
Do ustavnih promjena u SFRJ 1974. godine, muslimani u BiH nisu imali priznatu nacionalnu kategoriju. U službenim dokumentima mogli su se izjasniti kao Srbi, Hrvati, Jugoslaveni ili neopredijeljeni. Tek tada je uvedena kategorija “Musliman” kao narod, što je bio politički kompromis, a ne rezultat etnogenetskog procesa. Naziv “Bošnjak” kao etnonim u službenoj upotrebi pojavljuje se tek 1993. godine, na Bošnjačkom saboru u Sarajevu.
Povjesničar Ademaga Mešić još je 1930-ih pisao: “Među mlađim svojim drugovima vodim borbu o nacionaliziranju i da ih čovjek uvjeri da nisu Turci i da nisu Bošnjaci po narodnosti nego da smo Hrvati, a po vjeri muslimani”.
Ova izjava ne mora biti univerzalna istina, ali pokazuje da je izjašnjavanje muslimana kao Hrvata imalo duboke korijene, osobito u sredinama gdje je hrvatski kulturni utjecaj bio snažan.
Hrvatski zakon kao ogledalo identiteta
Nakon osamostaljenja Republike Hrvatske, donesen je zakon koji omogućuje stjecanje hrvatskog državljanstva pripadnicima hrvatskog naroda, bez obzira na mjesto rođenja. Ključni uvjet: dokument koji potvrđuje da se osoba ranije izjašnjavala kao Hrvat.
Tisuće muslimana iz BiH, koji su se u bivšoj Jugoslaviji izjašnjavali kao Hrvati, iskoristili su to pravo. Prema nekim procjenama, čak do 400.000 osoba muslimanske vjere danas posjeduje hrvatsko državljanstvo. U hrvatskim dokumentima oni su evidentirani kao Hrvati, jer državljanstvo se ne dodjeljuje na temelju vjere, nego etničke pripadnosti.
Danas u BiH postoji značajan broj muslimana koji se i dalje izjašnjavaju kao Hrvati, bilo iz uvjerenja, bilo iz kontinuiteta obiteljskog nasljeđa. S druge strane, broj muslimana koji se izjašnjavaju kao Srbi je zanemariv, ali i on postoji. Postoje i muslimani koji se izjašnjavaju kao pripadnici nacionalnih manjina, Albanaca, Turaka, Roma…
Ovo nije samo pravna činjenica, nego i dokaz da identitet nije jednoznačan. Ako se netko izjašnjavao kao Hrvat, dobio državljanstvo kao Hrvat i u dokumentima je evidentiran kao Hrvat, onda nije Bošnjak, bez obzira na vjersku pripadnost.
Identitet kao pluralna kategorija
Filozof Amartya Sen u knjizi Identitet i nasilje upozorava:
“Alternativa podijeljenosti jedne najistaknutije kategorizacije nije u bilo kojoj nerealnoj izjavi kako smo svi velikim dijelom isti. Što nismo. Glavna nada za skladom leži u mnogostrukosti naših identiteta koji se presijecaju i bore protiv oštrih podjela oko jedne jedine ustaljene linije žestokih podjela”.
Ova misao pogađa srž problema: identitet nije monolit, nego mreža pripadnosti, etničkih, vjerskih, kulturnih, jezičnih. Pokušaj da se svi muslimani u BiH svrstaju pod jednu etničku oznaku ignorira tu složenost i vodi prema homogenizaciji, a ne inkluziji.
Protiv etničke redukcije
Pokušaj da se svi muslimani u BiH proglase Bošnjacima nije samo netočan, on je politički projekt, koji ignorira pravo na osobni identitet.
Identitet se ne može propisati. On se živi, nasljeđuje, mijenja, ali nikada ne nameće. I zato je važno podsjećati: nije svaka vjera nacija, niti je svaka nacija vjera. A Bosna i Hercegovina, sa svim svojim slojevima, zaslužuje više od pojednostavljenih narativa.
PeD | DOMOVINA
