Trump je nakon izbijanja rata s Iranom javno optužio europske saveznike da su “učinili apsolutno ništa” kako bi pomogli SAD‑u i Izraelu, te da NATO “više nema nikakvu vrijednost” za Ameriku. Francuska, Italija, Španjolska i Ujedinjeno Kraljevstvo odbile su aktivno sudjelovati u ratu, a neke su zemlje zatvorile svoj zračni prostor i baze za američke operacije.
- Je li NATO ionako “zreo” za kraj?
- Članak 5: bi li Trump stvarno branio napadnutu članicu?
- Može li SAD pravno izaći iz NATO‑a i što bi to značilo?
- Bi li NATO bez SAD‑a prestao postojati?
- Koliko bi Europa izgubila bez SAD‑a i koliko bi SAD izgubio bez Europe?
- Iran, Grenland i Trumpova alergija na “neposlušnu” Europu
- Bi li rat s Iranom mogao biti okidač raspada NATO‑a?
Ključni argument europskih vlada jest da rat protiv Irana nije misija NATO‑a, nego američko‑izraelska operacija, te da bi uključivanje Saveza značilo opasnu eskalaciju i napuštanje obrambenog karaktera NATO‑a.
Britanski premijer Keir Starmer, primjerice, poručio je da je Ujedinjeno Kraljevstvo “potpuno predano NATO‑u”, ali da “rat s Iranom nije naš rat i nećemo se u njega dati uvući”.
Trump je na to odgovorio da je NATO “papirnati tigar” i da je “odavno prestao biti uvjerljiv”, dodajući da je rat s Iranom bio “test” lojalnosti saveznika koji su, po njegovu sudu, pali na ispitu.
Je li NATO ionako “zreo” za kraj?
Česta teza i u Europi i u SAD‑u jest da je NATO imao smisla u hladnom ratu, ali da je raspadom Varšavskog pakta i SSSR‑a njegova misija završena. No, politička i vojna praksa zadnjih trideset godina govori nešto drugo: NATO se nakon 1991. nije raspao, nego proširio. Od 16 članica narastao je na 32 članice, uključujući Finsku i Švedsku, koje su se pridružile upravo zbog straha od Rusije. Savez je vodio operacije na Balkanu, u Afganistanu i na Baltiku, redefinirajući se kao okvir za kolektivnu obranu, ali i za upravljanje krizama i odvraćanje Rusije.
NATO je, dakle, odavno prestao biti samo “antiruski blok” iz hladnog rata i postao političko‑vojni okvir u kojem Europa i Sjeverna Amerika koordiniraju sigurnosnu politiku. To ne znači da je bezgrešan, ali znači da nije jednostavno “suvišan”.
Članak 5: bi li Trump stvarno branio napadnutu članicu?
Srce NATO‑a je članak 5. Sjevernoatlantskog ugovora: napad na jednu članicu smatra se napadom na sve. Taj je članak dosad aktiviran samo jednom, nakon napada 11. rujna 2001., kada su europske zemlje stale uz SAD.
Trump i njegovi suradnici danas otvoreno dovode u pitanje smisao takve kolektivne obrane. Američki predsjednik ne krije svoju skepsu. Više je puta sugerirao da ne bi automatski branio članice koje “ne plaćaju dovoljno” za obranu, a sada, nakon Irana, govori da je NATO “loš aranžman” u kojem SAD brani Europu, dok Europa ne želi pomoći SAD‑u.
Istog stava su državni tajnik Marco Rubio i ministar obrane Pete Hegseth. Rubio je izjavio je da “nije dobar aranžman” ako je NATO “samo o tome da mi branimo Europu, a oni nama uskraćuju baze kad nam trebaju”, dok je Hegseth ustvrdio da je svijet sada vidio “što su naši saveznici spremni učiniti za SAD”.
Formalno, članak 5. i dalje vrijedi. No, NATO nije automat, on pretpostavlja političku volju. To ne znači da bi se članak 5. sigurno ignorirao, ali znači da bi svaka kriza bila opterećena sumnjom i pitanjem da li bi Washington doista stao iza saveznika?
Može li SAD pravno izaći iz NATO‑a i što bi to značilo?
Sjevernoatlantski ugovor predviđa mogućnost izlaska. Članak 13. kaže da svaka članica može “denuncirati” Ugovor nakon 20 godina članstva, slanjem obavijesti vladi SAD‑a kao depozitaru; izlazak stupa na snagu godinu dana nakon obavijesti.
No, izlazak SAD-a iz NATO-a ne bi bio tako jednostavan, jer postoj američki zakon koji onemogućava Trumpa da „nonšalantno“ napusti NATO. Naime, Kongres je 2023. usvojio zakon kojim se predsjedniku zabranjuje jednostrano povlačenje iz NATO‑a bez odobrenja Kongresa. Za napuštanje NATO-a potreban je dvotrećinska većina Kongresa, a nju Trump nema. S druge strane Trump tvrdi da ga taj zakon “neće zaustaviti” i da “apsolutno razmatra” izlazak SAD‑a iz Saveza.
Trump pravno ne može lako sam izvesti SAD iz NATO‑a, ali sama činjenica da o tome ozbiljno govori već slabi vjerodostojnost članka 5.
Pravna bitka bila bi neminovna: dio ustavnih pravnika smatra da predsjednik ima ovlasti za raskid međunarodnih ugovora, drugi da je za to nužan Kongres. Politički, izlazak bez suglasnosti Senata bio bi institucionalni potres bez presedana.
Bi li NATO bez SAD‑a prestao postojati?
NATO pravno može nastaviti postojati i bez SAD‑a. Ugovor ne kaže da se Savez automatski gasi ako jedna članica izađe. No, realno to više ne bi bio savez koji bi imao ozbiljnu vojnu snagu kao kad su i SAD unutar saveza. SAD čini oko dvije trećine ukupne obrambene potrošnje NATO‑a i nosi ključne kapacitete, strateški zračni prijevoz, satelitsku i obavještajnu infrastrukturu, proturaketnu obranu, većinu nuklearnog odvraćanja i visokotehnološke sustave zapovijedanja.
Europa je posljednjih godina povećala izdvajanja, ali i dalje nema jedinstvenu zapovjednu strukturu, zajedničku nuklearnu strategiju ni dovoljno strateške logistike da nadomjesti SAD u kratkom roku.
Europske članice mogle bi formalno nastaviti djelovati kao “europski NATO”, ali bi to u praksi značilo duboku transformaciju u smjeru europske obrambene unije uz ogromne političke i financijske troškove i barem desetljeće tranzicije.
Koliko bi Europa izgubila bez SAD‑a i koliko bi SAD izgubio bez Europe?
Europa bez SAD‑a definitivno gubi nuklearni kišobran. Bez američkog nuklearnog odvraćanja, sigurnosna arhitektura Europe dramatično se mijenja. Francuska i Ujedinjeno Kraljevstvo imaju nuklearno oružje, ali ono nije integrirano kao zamjena za američki kišobran.
Europske vojske imaju kvalitetne profesionalne snage, ali ovise o SAD‑u za strateški transport, satelite, ISR (intelligence, surveillance, reconnaissance) i dio protuzračne obrane. Bez američkog “sidra” raste rizik da se Europa vrati logici nacionalnih blokova i ad hoc koalicija, što slabi odvraćanje prema bilo kojoj agresiji na tlo Europe.
Drugim riječima, Europa bi ostala vojno relevantna, ali manje koherentna, manje brza i manje uvjerljiva u odvraćanju.
NATO bez SAD‑a bio bi vojno i politički okrnjen, a Europa bi morala u rekordnom roku graditi vlastitu obrambenu uniju uz goleme troškove i rizik fragmentacije.
Trump često sugerira da SAD “ne treba” Europu. No, američki stratezi upozoravaju da bi izlazak iz NATO‑a imao cijenu i za Washington. Europske baze ključne su za američke operacije na Bliskom istoku, u Africi i istočnoj Europi. Već sada su neke zemlje, zbog Irana, ograničile korištenje baza i zračnog prostora što bi za SAD trebao biti pokazatelj koliko su europske baze važne za SAD.
NATO je okvir kroz koji SAD svoje intervencije i sigurnosnu politiku legitimizira kao “kolektivnu”. Bez njega, svaka američka akcija izgleda unilateralnije i politički skuplje. Također, slabljenje transatlantske veze otvara prostor Rusiji i Kini da prodube utjecaj u Europi što dugoročno slabi i američku poziciju.
Zato mnogi američki analitičari upozoravaju da bi izlazak iz NATO‑a bio strateški poklon Moskvi i Pekingu, čak i ako kratkoročno odgovara Trumpovoj retorici o “America First”.
SAD bez Europe gubi ključne saveznike, baze i legitimitet, a geopolitički prostor prepušta Rusiji i Kini.
Iran, Grenland i Trumpova alergija na “neposlušnu” Europu
Trumpov sukob s Europom nije počeo Iranom. Još u prvom mandatu ismijavao je EU, prijetio carinama, a ideja kupnje Grenlanda od Danske koju je Kopenhagen hladno odbio postala je simbol nerazumijevanja između Trumpove vizije moći i europske političke realnosti.
Iran i Grenland su simptomi, ne uzrok: u pozadini je dublji sukob između Trumpove vizije unilateralne američke moći i europske ideje kolektivne, pravno uokvirene sigurnosti.
Odbijanje europskih članica da podrže rat protiv Irana, kao i jasna poruka da Grenland nije “nekretnina na prodaju”, uklapaju se u isti obrazac: Europa želi ostati u NATO‑u, ali ne želi biti instrument američke unilateralne politike. Taj otpor Trump doživljava kao osobnu uvredu i dokaz da je Savez “beskoristan”.
Bi li rat s Iranom mogao biti okidač raspada NATO‑a?
Rat s Iranom može biti katalizator krize, ali vjerojatno ne bi bio jedini uzrok raspada NATO-a.
Ako bi Trump doista pokrenuo proceduru izlaska, uz pokušaj zaobilaženja Kongresa, NATO bi ušao u razdoblje duboke neizvjesnosti. Sam čin najave izlaska već bi oslabio odvraćanje i ohrabrio protivnike. U SAD‑u postoji snažan konsenzus u Kongresu, Pentagonu i među većinom tradicionalnih republikanaca i demokrata da je NATO ključan za američku sigurnost. Taj bi se blok vjerojatno svim sredstvima suprotstavio formalnom izlasku.
Izgledi da se NATO sutra raspadne zbog Irana su vrlo mršavi, ali rat je ogolio duboke političke pukotine između Washingtona i europskih prijestolnica.
Većina europskih vlada, uključujući i one koje odbijaju rat s Iranom, naglašava da je NATO “najuspješniji vojni savez u povijesti” i da ostaje temelj europske sigurnosti.
Realniji scenarij od naglog “raspada” jest dugotrajna erozija: manje povjerenja, više unilateralnih poteza, više paralelnih struktura (EU obrana, ad hoc koalicije), uz NATO koji formalno postoji, ali je politički oslabljen.
PeD | DOMOVINA
