Haplogrupa je genetski marker koji se prenosi po muškoj (Y-DNA) ili ženskoj (mtDNA) liniji. Ona pokazuje duboke migracijske tragove, stare tisućama godina i govori o praocima koji su živjeli u razdobljima kada današnji narodi nisu postojali.
Haplogrupa nije etnička oznaka. Ona ne određuje jezik, kulturu, religiju ni kolektivni identitet. Narodi se formiraju kroz povijest, jezik, običaje i političke procese, a ne kroz genetske kodove.
Ideološka zloupotreba: “Mi smo Iliri, vi ste Slaveni”
U nekim javnim narativima, posebno među dijelom bošnjačke populacije, ističe se da je haplogrupa I2a dominantna kod Bošnjaka, pa se iz toga izvodi zaključak da su oni “Iliri” — autohtoni narod Balkana. Istovremeno se tvrdi da su Hrvati i Srbi “doseljeni Slaveni” koji nemaju veze s autohtonim stanovništvom.
Ovakva tvrdnja je znanstveno neutemeljena i povijesno netočna:
- Haplogrupa I2a je najzastupljenija kod svih zapadnobalkanskih naroda: Bošnjaka, Hrvata i Srba.
- I2a se pojavila na Balkanu prije više od 10.000 godina, ali se nije prenijela isključivo na jedan narod.
- Genetska sličnost među Bošnjacima, Hrvatima i Srbima je veća nego razlike, što potvrđuju sve relevantne studije.
Dakle, tvrdnja da su Bošnjaci “Iliri”, a Hrvati i Srbi “doseljenici” je ideološka konstrukcija, a ne znanstvena činjenica.
Genetska slika: Hrvati, Bošnjaci i Srbi
Prema najnovijim genetskim istraživanjima Hrvati imaju dominantne haplogrupe I2a (38–45%), R1a (14–20%), E1b1b (9%). Bošnjaci imaju ove haplogrupe I2a (55%), R1a (14%), J2 i E1b1b (20%). Kod Srba postoji sličnost s Hrvatima i Bošnjacima I2a (33–42%), R1a (15%), E1b1b (18%)
Svi narodi dijele istu genetsku osnovu, s varijacijama u postotcima, ali bez jasnih “etničkih granica”.
Zašto Hrvati i Srbi nisu “Slaveni po porijeklu”
Iako Hrvati i Srbi govore slavenskim jezicima, to ne znači da su genetski Slaveni. Evo zašto: Slavenski jezik se proširio kao kulturni sloj, ne kao genetska zamjena. R1a haplogrupa, koja se često povezuje sa Slavenima, čini manji dio genetske slike (14–20% kod Hrvata). Većina genetske strukture Hrvata i Srba potječe od starijih balkanskih populacija: Ilira, Tračana, rimskih provincijala, pa i Gota.
Dakle, govoriti slavenski ne znači biti Slaven po porijeklu. To je jezična i kulturna pripadnost, ne biološka.
S kim dijelimo gene, a ne i jezik
Zanimljivo je usporediti genetske sličnosti s narodima koji ne govore slavenskim jezicima, ali dijele haplogrupe:
Tako recimo Sardinci imaju dominantnu I2a haplogrupu kao što je kod Bošnjaka u Bosni. Srbi i Bošnjaci imaju 18-20 postotak haplogrupe E1b1b koja je dominantna kod Albanaca.
Baskijci u Španjolskoj imaju dominantnu haplogrupu R1b (poseban podtip) kakvu nalazimo kod Hrvata (R1a). Ili recimo Mađari imaju haplogrupe R1a, I2a i E1b1b što znači da su genetski slični s Bošnjacima i Srbima, pa i Hrvatima, a govore potpuno različitim jezikom. Iste haplogrupe dijele Rumunji u Transilvaniji, ali su Rumunji, nisu ni Hrvati ni Srbi ni Bošnjaci. Bugari također imaju dominantne iste haplogrupe. Čak i stanovnici sjeverne Grčke.
Genetska sličnost ne znači kulturnu povezanost. Sardinci i Bosanci dijele I2a, ali nemaju zajedničku povijest. Indijci i Poljaci dijele R1a, ali su civilizacijski nepovezani.
Identitet je više od gena
Genetika može pomoći u razumijevanju dubokih migracija, ali ne može odrediti tko je tko. Hrvati, Bošnjaci i Srbi dijele zajedničku genetsku prošlost, ali su se oblikovali kroz jezik, povijest, religiju i kulturu. Haplogrupe su alat, ne definicija.
Što znači zajednička genetska prošlost u kontekstu porijekla naroda? Ne znači baš ništa. U doba paleolitika, neolitika, brončanog doba. 10.000 – 2.000 godina prije Krista imali smo zajedničke pretke. Genetska prošlost ne poznaje granice, ona pokazuje da su naši preci živjeli zajedno, dijelili prostor, i bili dio istih migracijskih valova, često tisućama godina prije nego što su se formirale današnje nacije. Tada nije bilo ni slavenskih jezika, ni narodnih identiteta.
Genetska prošlost ostaje kao tihi svjedok migracija, izolacija i demografskih procesa koji su oblikovali današnje populacije.
Umjesto što koristimo genetiku za razdvajanje, trebali bismo je koristiti za razumijevanje zajedničkih korijena i bogatstva raznolikosti.
Genetska struktura je slična kod svih triju naroda, bez jasnih “etničkih granica”. To se jasnije da predačiti ako se prikaže grafički.
Genetska sličnost ne znači zajednički identitet. Haplogrupe su biološki tragovi, ne kulturne oznake. Možemo vidjeti kakao pojedini narodi sa značajnim različitostima imaju iste dominantne haplogrupe. Tako Poljaci, Rusi, Ukrajinci, Indijci (brahmani) i Tadžici imaju dominantnu R1a haplogrupu, a danas govore slavenskim jezicima, ali i jezicima iz tzv. indoarijske skupine, pa čak i iranskim jezikom. Isto tako Francuzi, Španjolci, Britanci, Irci i Baski koji imaju dominantnu R1b haplogrupu danas govore romanskim i germanskim jezicima kao i baskijskim jezikom. Haplogrupa E1b1b dominantna je kod Grka, Albanaca, Berbera, Etiopljana. Jedni od tih naroda govore indoeuropskim jezicima, dok drugi imaju govor koji pripada afroazijskim jezicima. Kod haplogrupe J2 koja je karakteristična za Libanonce, Turke, Irance i Talijane imamo semitske, turkijske i indoeuropske jezike.
Takvih primjera ima na pretek, a oni pokazuju da haplogrupe nisu kulturni i politički identifikator. Dva naroda mogu imati istu dominantnu haplogrupu, a biti potpuno različiti po jeziku, vjeri i kulturi.
Genetski slojevi kod Hrvata i Srba
Većina genetske strukture dolazi iz predslavenskih slojeva, što potvrđuje da ni Hrvati ni Srbi nisu “Slaveni po porijeklu”, već govore slavenskim jezikom kao kulturnim naslijeđem.
Paleolitski sloj (I2a) povezan je s populacijama koje su preživjele ledeno doba na Balkanu i 48–50% hrvatskih muškaraca nosi ovu liniju, dok je kod Srba taj postotak nešto manji 37-40%
Haplogrupa R1a stigla s migracijom Slavena u 7. stoljeću i kod Hrvata čini oko 22–25% udjela stanovništva. U Srbiji nositelja ove haplogrupe također ima nešto manje nego u Hrvatskoj 20-23%.
Zapadnoeuropski sloj (R1b) vezana uz keltske i germanske migracije na prostor Balkana i u Hrvatskoj čine 10–12% populacije dok je u Srbiji 8-9% muškaraca s tim genom.
Neolitski sloj (E1b1b, J2, G2a) čine neolitski zemljoradnici s Bliskog istoka i Anatolije i kod Hrvata je zastupljen 15% u muškoj populaciji dok je kod Srba taj postotak dominantniji i ima 32% udjela u stanovništvu Srbije.
Hrvati i Srbi dijele zajednički paleolitski i slavenski sloj, ali se razlikuju po neolitskim komponentama. Srbi imaju viši udio haplogrupa koje potječu iz Bliskog istoka i Anatolije.
Genetski slojevi ne prate nacionalne granice, već povijesne migracije koje su oblikovale današnje populacije.
Genetika ne potvrđuje mitove
Zajednička genetika ne stvara nikakve zaključke u smislu da su Hrvati, Srbi i Bošnjaci jedan narod niti može stvoriti zaključke da su Hrvati, Srbi i Bošnjaci različitog porijekla.
Genetska analiza haplogrupa kod Hrvata, Bošnjaka i Srba pokazuje da su ove populacije duboko ukorijenjene u paleolitskim, neolitskim i slavenskim migracijskim slojevima, ali nijedna od njih ne može se svesti na jednostavnu etničku ili nacionalnu formulu. Dominantne haplogrupe poput I2a, R1a, E1b1b, J2 i R1b prisutne su u svim trima narodima, s varijacijama koje odražavaju regionalne migracije, a ne nacionalne granice.
Haplogrupe ne određuju ničiji nacionalni identitet. One su biološki markeri migracija i demografskih procesa, a ne kulturni, jezični ili povijesni identifikatori. Pokušaji da se iz njih izvodi “čisto” nacionalno porijeklo su znanstveno neutemeljeni i često ideološki motivirani.
Bošnjaci nisu nadnacija niti zasebna genetska skupina. Njihova genetska struktura dijeli se s onom Srba i Hrvata, jer su svi oblikovani istim povijesnim slojevima Balkana. Razlike koje postoje su regionalne, a ne “civilizacijske” ili “rasne”.
Srbi i Hrvati dominantno nisu Slaveni u genetskom smislu. Slavenska haplogrupa R1a čini manji dio ukupne genetske slike (oko 20–25%), dok je najzastupljenija I2a, koja potječe iz predslavenskog, paleolitskog sloja. To znači da su današnji narodi kulturno slavenski, ali genetski većinom predslavenskog porijekla.
Genetika ne potvrđuje mitove o “čistim narodima”, “nadnacijama” ili “izdvojenim porijeklima”. Umjesto toga, ona nas poziva na razumijevanje zajedničke prošlosti, regionalne povezanosti i kritičko razbijanje pseudonaučnih narativa. Nacionalni identitet je kulturna konstrukcija, a ne genetska formula.
PeD | DOMOVINA
