Gašenje Franjevačke teologije u Sarajevu više je nego povod da se napiše osvrt kakav značaj ima taj čin za katolike Bosne i općenito što iz ovog možemo naučiti, odnosno kakva nam se poruka odašilje. Prema informacijama s kojima raspolažemo, u tijeku je proces integracije Franjevačke teologije u Katolički bogoslovni fakultet Univerziteta u Sarajevu. Nakon integracije Franjevačka teologija će i službeno staviti ključ u bravu.
Dakle, već sada se može reći da Franjevačka teologija u Nedžarićima više ne postoji. Iz medija se moglo saznati da je uzrok gašenja Franjevačke teologije nedostatak broja studenata. Naime, on je pao ispod 20 studenata i stoga su se stekli uvjeti za prekid rada teološkog studija, jer je održavanje istog krajnje nerentabilno.
Na službenoj stranici Franjevačke teologije Sarajevo navodi se povijest njihove Teologije koju smo saželi u par rečenica. Kroz godine bosanski studenti katoličke teologije svoju izobrazbu su stjecali prvotno u novoutemeljenom teološkom učilištu u Fojnici i Kreševu 1851. godine, što je označilo početak visokog školstva na tlu BiH. Dio franjevačkih kandidata se i dalje nastavio školovati u Đakovu, Ostrogonu i Pečuhu. Tek 1898. godine bogoslovi su se definitivno vratili u Bosnu, ali i dalje bez uvjeta da se okupe na jednome mjestu. Tek će 1905. godine u Livnu biti objedinjen teološki studij za cijelu Bosnu Srebrenu. Već se 1909. godine Teologija prebacuje iz Livna u Sarajevo i to u samostan Sv. Ante na Bistriku. U ratno vrijeme gradi se nova zgrada Teologije koja će već 1944. godine dobiti rang fakulteta. Ali, odmah nakon rata komunističke vlasti oduzimaju franjevcima zgradu fakulteta, nakon čega se studij ponovo premješta u samostan Sv. Ante. Franjevci će 1966. godine dobiti novu zgradu Teologije koja će biti podignuta u Nedžarićima i tu će se školsko djelovanje odvijati do početka rata 1992. godine, kada zgradu zaposjeda srpska vojska. U vrijeme rata i kratko nakon poraća Teologija će privremeno djelovati u Samoboru. 1996. godine srpska vojska će napustiti Sarajevo i već ljeta te godine kreće obnova teško oštećene, opljačkane i devastirane zgrade Teologije. Zgrada je obnovljena na proljeće 1997. godine, kada se Teologija ponovo vratila u Sarajevo. Važno je napomenuti da su na Teologiji, osim franjevačkih kandidata, studirali i civili.
Gašenje Franjevačke teologije u Bosni nije tek čin administrativne racionalizacije, kako ga će se vjerojatno kroz medije prožeti vijest o gašenju ove institucije, nego duboko simbolički trenutak u kojem postaje jasno koliki je civilizacijski rasap zahvatio katoličku zajednicu i hrvatski narod u Bosni. Franjevci nisu bili samo redovnici, bili su nositelji identiteta, povijesne kontinuitete, duhovne i obrazovne vertikale koja je spajala narod kroz stoljeća. Zatvoriti takvu instituciju znači ne samo zatvoriti vrata jedne zgrade, već ugasiti tihi plamen nade da ta zajednica ima snage iznijeti budućnost. Gašenje Teologije nije počelo kad su brojevi pali ispod razine rentabilnosti, počelo je kad je politika prestala voditi narod, kad su demografske politike pretvorene u puste fraze bez strategije, kad je briga za zajednicu zamijenjena kalkulacijom političkih fotelja.
Vladajući HDZ BiH nije jedini akter u ovoj priči, ali je svakako ključni nositelj odgovornosti za politički smjer koji je narod ostavio bez temelja. Godinama se politika vladajuće stranke vodila oko imena člana Predsjedništva BiH iz reda hrvatskog naroda. Svakako nije nevažno, ali ta politika doživljava svoju besmislenost u usporedbi s činjenicom da hrvatski narod nestaje sa političke i društvene scene u Bosni. Gašenje Franjevačke teologije samo je jedan sličica u mozaiku koji govori kuda hrvatski narodu u Bosni ide.
Ako se vlast ne stara oko života u selima, gradovima i zajednicama i ako se ne brine o populaciji u kojoj su nekada stasali naraštaji franjevačkih i civilnih intelektualaca onda takva vlast ne zaslužuje da postoji. Strategija vođenja naroda svela se na protokol, dok su stvarne potrebe naroda, a posebice demografska politika ostali zanemareni.
Nije Teologija ugašena jer više nema vjere, nego jer više nema naroda, a to nije prirodna posljedica, već politički propust generacija koje su zaboravile da demografija nije brojka, nego sudbina.
Rezultat takve politike je ono što vidimo danas na primjeru Franjevačke teologije: zgrada koja više nema studenata, fakultet koji više nema svrhu, zajednica koja više nema uporište. Nije stvar samo u tome da Teologija nema studente, stvar je u tome da narod više ne vidi smisao ostanka. A to je najteži poraz.
Ono što zabrinjava više od same činjenice gašenja jest kolektivna šutnja koja ga prati. Mediji pod kontrolom političke elite izbjegavaju temu kao da se ne događa ništa značajno. A događa se slom, i to onaj koji se ne može zakamuflirati parolama o europskim integracijama i dvadesetogodišnjoj ispraznoj kuknjavi o političkoj ugroženosti naroda, jer mu drugi bira člana Predsjedništva, a oni su kao protiv…
Teologija se gasi, ali s njom se gasi i duhovno promicanje franjevačkog identiteta u Bosni. Gasi se posljednje mjesto gdje su se mladi mogli obrazovati u duhu tradicije i zajedničke vrijednosti. Gasi se tiho, jer političari ne žele priznati da je njihova politika ostala bez ljudi, bez glasa, bez smisla.
A istina je jednostavna i bolna: tko god vodi narod mora biti sposoban priznati vlastite propuste. Mora znati da se odgovornost ne mjeri brojem osvojenih mandata, nego sposobnošću da se narodu osigura budućnost. Gašenje Franjevačke teologije je lekcija o tome što se događa kad nestane briga, kad se populacijska politika zamijeni stranačkim interesima, kad se zajednica tretira kao statistika, a ne kao živi organizam.
I baš zato je važno da o ovome pišemo. Da pozovemo na promišljanje, na savjest, na odgovornost. Da jasno kažemo: nije kasno, ali se alarm već odavno oglasio. Ako se u ovoj tišini ne probudi kolektivna svijest, onda će ovaj čin biti samo jedan u nizu završnih poglavlja jednog naroda koji je nekoć imao svoje učilište, svoju Teologiju, a danas više nema ni studenata, ni planova, ni nade.
Ako danas ne znamo reći tko je odgovoran, sutra ćemo znati tko je kriv, jer šutnja pred istrebljenjem nije zaborav, nego izbor.
I tu dolazimo do najdublje točke ovog poraza, kolektivne šutnje. Jer u ovoj priči nije riječ samo o jednoj zgradi, jednom fakultetu i nekoliko desetaka studenata koji su izostali. Riječ je o ogledalu sudbine naroda kojem prijeti demografsko istrebljenje. O katastrofi koja je sustavna, duga, uporna i prešućena. Mediji šute jer su dio sistema. Intelektualci šute jer su postali sterilni od straha i komfora. A ono što boli još i više jest tišina Crkve. Crkve koja je nekada bila uz narod dok su pucali topovi, dok se gubila zemlja, dok su se zatvarale župe, a narod tražio utjehu i vodstvo. Danas, kada se narod gubi tiše nego ikad, bez eksplozije, bez rata, bez buke, Crkva je nijema. Jer godina hodanja uz političku garnituru ostavila je duboke tragove, pragmatičnost je nadvladala proročku hrabrost. Beriva su bila važnija od riječi. A sad, kad se zgrada Teologije gasi, nema ni vapaja, ni analize, ni poziva na odgovornost.
Uništila ih je ruka koju su ljubili, ruka koja ih je hranila, politička moć kojoj su pristajali biti dekor. I upravo zato nitko danas ne želi podići glas, jer bi to značilo priznati suodgovornost. Zašto bi mediji pisali kad znaju da bi morali pisati o sebi? Zašto bi intelektualci govorili kad bi morali priznati da su desetljećima izbjegavali ono najvažnije — istinu? Zašto bi Crkva progovorila kad bi morala priznati da je šutjela kad se moralo vikati?
Zato je današnje stanje nacije kod Hrvata u BiH takvo kakvo jest: svi su odgovorni, a nitko nije prozvan. Svi tonu, a nitko ne vrišti. Nema upiranja prstom, jer bi svaki prst morao najprije pokazati na vlastitu šutnju. A upravo ta tišina, ta kolektivna mirnoća pred najvažnijim pitanjem koje se svodi na goli opstanak naroda razotkriva krizu koja nadilazi statistike i brojeve. To je kriza duha. Kriza savjesti. Kriza vodstva. Franjevačka teologija je samo simbol, samo marker, samo ogledalo. U njemu se vidi sve i politička impotencija, i demografski slom, i praznina institucija, i šutnja elite.
Ako to ogledalo razbijemo kako bismo izbjegli vlastitu sliku, ništa nećemo riješiti. Naprotiv, samo ćemo još dublje tonuti. Bez ispuštenog krika. Bez dokumenta poraza. Bez riječi koja bi mogla započeti izlazak. A kad ni ona više ne bude dovoljna povijest će znati tko je šutio i tko nije. I to će biti presuda snažnija od svake napisane kritike u jednoj novinskoj kolumni.
Perica DUJMENOVIĆ
