Nakon Drugog svjetskog rata Europa je pronašla sigurnost pod američkim kišobranom. NATO je postao jamac mira, a američka vojska štitila je kontinent od svake moguće prijetnji koje su dolazile ili su mogle doći sa Istoka. Za mnoge europske države to je bio logičan izbor: razorene ratom, bez vlastite snage da se obrane, prihvatile su američku zaštitu. Amerika je nudila sigurnost, a Europa je pristala. No svaka sigurnost ima svoju cijenu i ta cijena danas postaje sve vidljivija.
NATO kao jamac sigurnosti
NATO je desetljećima bio sinonim za stabilnost. Europske zemlje su se oslanjale na američku vojnu moć, dok su same ulagale minimalno u obranu. To je omogućilo da se resursi usmjere na obnovu gospodarstva i izgradnju socijalnih država. Kišobran je funkcionirao: Europa je prosperirala, a ratovi su se vodili daleko od njezinih granica. Upravo ta sigurnost bila je temelj europskog „ekonomskog čuda“. Njemačka, Francuska i Italija mogle su ulagati u industriju, infrastrukturu i obrazovanje, jer su znale da američka vojska i NATO čuvaju njihove granice. No ta sigurnost stvorila je i naviku, naviku oslanjanja na drugoga, umjesto na vlastite kapacitete.
Ovisnost o američkoj politici
Sigurnost pod američkim kišobranom znači i ovisnost o američkim odlukama. Kada Washington odluči intervenirati, Europa se mora prilagoditi. Kada SAD mijenja strategiju, Europa je prisiljena slijediti. To je bilo vidljivo u Iraku i Afganistanu, gdje su europske zemlje sudjelovale u vojnim operacijama koje nisu bile u njihovom neposrednom interesu. Dok su američki stratezi govorili o borbi protiv terorizma i širenju demokracije, europske javnosti su se pitale: što mi dobivamo iz ovih ratova? Rezultat je bio gubitak života, troškovi i političke podjele, dok je stvarni interes Europe ostao po strani.
U Libiji je NATO intervencija srušila režim, ali je ostavila kaos koji je pogodio upravo Europu, jer valovi migranata i nestabilnost na Mediteranu zapljusnuli su europske zemlje. To je primjer kako američke odluke mogu imati posljedice koje najviše osjete europske države, iako same nisu imale presudan interes za intervenciju. Biti pod američkim kišobranom znači sudjelovati u tuđim ratovima, čak i kada oni ne donose korist Europi.
Ekonomska cijena savezništva
Američki kišobran nije besplatan. Europa plaća cijenu kroz gubitak jeftinih energenata, kroz sankcije koje pogađaju njezinu industriju, kroz troškove obrane koji rastu iz godine u godinu. Rat u Ukrajini pokazao je koliko je ta cijena visoka: stotine milijardi eura odlaze na vojnu pomoć, dok europska ekonomija gubi konkurentnost. Američki LNG zamijenio je ruski plin, ali po višestruko većoj cijeni. Europa je sigurna, ali siromašnija.
Politička cijena savezništva
Ovisnost o SAD-u znači i gubitak političke samostalnosti. Europski lideri često se nalaze u situaciji da moraju opravdavati odluke koje nisu sami donijeli. To stvara unutarnje napetosti, dio javnosti traži veću samostalnost, dok drugi inzistiraju na ostanku pod američkim kišobranom. Rezultat je podijeljena Europa, nesposobna da govori jednim glasom.
Povijesna dilema
Američki kišobran je Europi donio mir, ali i uspavanost. Dok su druge sile gradile vlastite kapacitete, Europa se oslanjala na tuđu moć. Danas, kada se globalna ravnoteža mijenja, postavlja se pitanje: može li kontinent nastaviti živjeti pod kišobranom koji ga štiti, ali ga istovremeno čini ovisnim? Povijest pokazuje da nijedna civilizacija nije opstala ako je dugoročno bila talac tuđe sile.
Europa mora riješiti ovu dilemu, jer ovakva uspavana „Stara dama“, ovisna i bez vlastite strategije polako, ali sigurno umire. Tehnološki su je prešle Sjedinjene Države, Kina i ekonomije koje ulažu u nove tehnologije. Dok drugi razvijaju umjetnu inteligenciju, svemirske programe i nove energetske izvore, Europa se bavi regulacijama i birokratskim raspravama. Cijena koju plaća za sigurnost mogla bi postati preskupa ako se ne probudi.
Ako Europa želi preživjeti kao faktor, mora pronaći vlastiti put. To ne znači nužno napuštanje savezništva sa SAD-om, ali znači jasno definiranje vlastitih interesa. Mora odlučiti gdje je granica između sigurnosti i ovisnosti, između partnerstva i podređenosti. Bez te odluke, Europa će nastaviti kliziti prema periferiji povijesti.
Na mostu dobila, na ćupriji izgubila
Američki kišobran je Europi dao sigurnost, ali je oduzeo samostalnost. Kontinent je prosperirao, ali je izgubio sposobnost da sam odlučuje o svojoj sudbini. Danas, u vremenu novih geopolitičkih izazova, Europa mora odlučiti: hoće li i dalje biti mlađi partner koji slijedi američke odluke, ili će početi graditi vlastitu sigurnosnu arhitekturu? To pitanje nije samo vojno, nego i ekonomsko, političko i identitetsko.
U trećem nastavku feljtona analizirat ćemo Rusiju, neprijatelja, ali ili potencijalnog partnera i razmotriti može li promjena paradigme donijeti Europi novu snagu.
(kraj 2. dijela — nastavlja se…)
DOMOVINA
