Prije nekoliko mjeseci secirao sam TikTok. Danas idem korak dalje. U fokusu je Facebook, ne samo kao najdominantnija društvena mreža na Balkanu, nego kao najopasniji oblik digitalne manipulacije koji se uvukao u kolektivnu psihu društva. TikTok je brz, površan i infantilizirajući. Facebook je sistemski, duboko ukorijenjen i strukturiran da oblikuje javno mnijenje, često mimo svijesti korisnika.
Lažni profili, stvarne posljedice
Na Facebooku svatko može biti bilo tko. Lažni identiteti nisu iznimka, nego pravilo. Iza profila s izmišljenim imenima kriju se trolovi, huškači, pa i profesionalni dezinformatori. Objave se plasiraju bez ikakve odgovornosti, a algoritmi ih šire kao da su istine. Facebook ne sankcionira lažne profile, iako to eksplicitno zabranjuje. Ignoriranje prijava nije tehnička greška, nego strateški izbor. Platforma svjesno pruža prostor za širenje laži, sve dok su one u interesu Mete.
U tom digitalnom kaosu, korisnik ne zna tko mu govori. Da li iza neke objave stoji provjeren autoritet i mišljenje koje je znanstveno provjereno ili je riječ o proizvoljnom tumačenju nekog događaja, vijesti ili je objava produkt krajnje nekompetentne osobe. Postoje profili i stranice s autoritetom, ali jednako su prikazani i oni drugi. Oba profila izgledaju isto. Oba komentara suštinski i vizualno imaju jednaku težinu. A prosječan korisnik nema alate da razlikuje autoritet od pamfleta. To nije sloboda govora. To je sloboda manipulacije.
Algoritamska propaganda
Facebook ne prikazuje ono što korisnik treba, nego ono što platforma želi da korisnik vidi. Algoritam docira sadržaj, filtrira izvore i manipulira percepcijom stvarnosti. Čak i privatna poruka prijatelju postaje signal za oglašivače. Meta ne nudi slobodu informiranja, nego iluziju izbora.
Vijesti koje se prikazuju kao „friške“ često su stare i irelevantne. Korisnik ne zna da je već u filter balonu, a država (ili netko tko je u ime države odgovoran) ne zna (ili ne želi znati) kako iz tog balona izvući svoje građane. Facebook ne informira. Facebook oblikuje. A oblikovanje bez odgovornosti je ideološka agresija.
Ovisnost bez dijagnoze
Facebook nije samo informacijski alat. On je psihološki aparat. Stvara ovisnost, ne samo među mladima, nego i među starijim generacijama. Svako društvo koje ozbiljno pristupa javnom zdravlju mora se boriti protiv ovisnosti. Alkohol, droga, kocka, sve su to prepoznate prijetnje. Društvene mreže nisu. Još ne postoji rasprostranjena svijest o stvarnim opasnostima društvenih mreža, ne samo po pitanju stvaranja ovisnosti nego i kao alata ciljanog propagandnog djelovanja.
Danas je česta slika da članovi jedne obitelji sjede za istim stolom, ali ne razgovaraju. Svaki je u svom digitalnom svijetu. Djeca u školama više komuniciraju preko aplikacija nego licem u lice. Na poslu se gubi fokus, u javnom prostoru nestaje kontakt, a u obiteljima nestaje toplina. To nije napredak. To je društvena regresija.
Studija objavljena na portalu WellMind Centar pokazuje da korisnici Facebooka često vjeruju da su drugi korisnici sretniji i uspješniji od njih, što dovodi do pada samopouzdanja i osjećaja neadekvatnosti. To nije trivijalna nuspojava. To je psihološki poremećaj koji se širi poput epidemije.
Kolektivna psihoza
Na društvenim mrežama svi su jednaki. Ali nisu svi jednako relevantni. Doktor znanosti i nepismena budala dijele isti prostor, isti algoritamski tretman, i istu težinu objave. Prosječan korisnik ne zna procijeniti je li „istina“ koju čita autentična ili bezlična laž. Facebook ne razlikuje autoritet od pamfleta. Time se briše granica između znanja i mišljenja, između činjenice i fikcije.
U društvu koje još liječi ratne traume, to je opasno oružje. U zemlji poput BiH, gdje su rane još svježe, širenje lažnih narativa nije samo društveni problem. To je sigurnosni rizik. Facebook dopušta neetične rasprave koje prerastaju u svađe, mržnju i netrpeljivost. Meta ne odgovara nikome. Država ne reagira. Građani su prepušteni digitalnoj ulici, bez zakona, bez zaštite, bez svijesti o tome što im se događa.
Ideološka kontaminacija
Defetizam, lažne vijesti, teorije zavjere, sve to na Facebooku nije iznimka, nego svakodnevica. I to nije organski sadržaj. To je često instruirana agenda. Ideološki projekt. Manipulacija koja dolazi iz interesnih centara, domaćih i stranih. Jer nitko ne piše desetke objava dnevno iz dosade. To je posao. A taj posao ima cilj: usmjeriti društvo u pravcu koji nije spontan, nego programiran.
Facebook je postao poligon za ideološku kontaminaciju. A država šuti. Nema zakona, nema regulacije, nema edukacije. Građani konzumiraju laži kao da su istine. I to u velikom broju. To nije sloboda. To je digitalna okupacija.
Od nadgradnje do dekonstrukcije
Ova kolumna nije poziv na zabranu. Nije ni poziv na cenzuru. Ovo je poziv na buđenje. Na osvještavanje. Na odgovornost.
Jer ovisnost o društvenim mrežama uzela je toliko maha da je postala ozbiljan društveni problem. Problem koji se teško vidi, ili ga ne želimo vidjeti, jer u trenucima dokolice na zabavan i „informativan“ način ispunjava vrijeme. Samo, jesmo li svjesni kakve će ta „ugoda“ posljedice stvoriti? Posebice po mladi naraštaj koji već misli da profil na Facebooku dolazi automatski, rođenjem, kao rodni list.
Posebno moramo biti svjesni da se istina mora razlikovati od laži. A algoritmi to ne prepoznaju. Kao ni korisnici, koji ne znaju tko se krije iza lažnih profila, s kakvim namjerama i s kakvim posljedicama. Ako ćemo šutjeti, pristajemo na manipulaciju, lažno predstavljanje i defetizam koji nas oblikuje iznutra.
U društvu koje se svakodnevno suočava s digitalnim zagađenjem, najopasnija je šutnja onih koji su plaćeni da govore. Osobe postavljene na pozicije društvene nadgradnje, bilo da su to prosvjetni radnici, kulturni djelatnici, medijski urednici ili politički dužnosnici, ne obavljaju svoj posao. Ne zato što ne znaju, nego zato što nisu izabrani po sposobnosti, nego po podobnosti.
A tamo gdje je podobnost kriterij, rezultat ne može biti društveni razvoj. Može biti samo društvena patologija, ideološka kontaminacija ili, najtočnije rečeno društvena dekonstrukcija. Sustavno razaranje vrijednosnih temelja, razgradnja kritičke svijesti, i normalizacija laži kao društvenog standarda.
Građani su pasivno odgovorni. Oni konzumiraju. Ali vlast je aktivno odgovorna. Ona postavlja, financira, usmjerava. I prema društvenim pojavama koje vode ka dekonstrukciji ne može se ponašati indolentno. Ne može se praviti da ne vidi. Jer kad vlast šuti, šuti i obrazovanje. Kad obrazovanje šuti, šuti i istina. A kad šuti istina, društvo više nije društvo. To je samo algoritamski skup navika, strahova i manipulacija.
Zato ovaj tekst nije samo novinarski zapis. Ovo je pokušaj da se savjest ne uguši. Da se glas ne izgubi. Da se barem jednom, jasno i bez kalkulacije, kaže: odgovornost nije opcija. Ona je obaveza.
Perica DUJMENOVIĆ
