Na području općine Domaljevac-Šamac nalazi se Dnevni centar udruge Angelus. Smješten u tišini jedne zgrade, mjesto je gdje se svakodnevno vodi borba za dostojanstvo djece s poteškoćama u razvoju. Zanimalo nas je kako Dnevni centar funkcionira, s kakvim se problemima susreće i što sve o potpori djeci s poteškoćama u razvoju kažu osobe koje vode Dnevni centar, defektolozi i na koncu roditelji djece.
Odmah moramo reći da smo bili oduševljeni kako se ova mala zajednica bori sa svim nedaćama koje prate ovu populaciju. Samostalno su uredili jedan od najboljih dnevnih centara u BiH. Angažirali su respektabilan broj stručnih defektologa i na godišnjoj razini u ovom dnevnom centru se provede preko 4.000 individualnih tretmana prilikom pružanja usluga djeci s poteškoćama u razvoju.
Iako sve, u prvi mah, u Dnevnom centru Angelus izgleda idilično, stanje u ovom kolektivu je izuzetno teško. Organizacija rada centra je složena: s minimalnim budžetom treba osigurati neprekidan rad i kvalitetne tretmane.
Oči svih uposlenika, roditelja i osoba koje brinu o funkcionalnosti ovog Dnevnog centra uprte su u primjere dobre prakse kakve su vidjeli u zemljama EU. Bosna i Hercegovina je na tom putu, ali opći je dojam svih da sve ide usporeno, puževim koracima. Isto izaziva zebnju i strahove korisnika centra da oni u BiH nikada neće dostići europske standarde.
Dok naša država usvaja europske direktive, u Dnevnom centru Angelus se pitaju da li neko pita ovu našu djecu što im to znači?
Upravni odbor Udruge Angelus, koji vodi ovaj Dnevni centar, već godinama vodi vječitu borbu za priznavanje statusa koji im je potreban i koji djeca zaslužuju. Proces europskih integracija djeluje obećavajuće, ali u centru se s pravom pitaju: hoće li strategije koje se pišu u Sarajevu i Briselu uključiti i njih? Hoće li europski put BiH konačno dovesti do priznanja ove djece, njihovih roditelja i svih koji svakodnevno rade s njima?
Europske integracije i ranjive kategorije
Europska unija u svojim strateškim dokumentima jasno ističe da proces pristupanja nije samo tehničko usklađivanje zakona, već i duboka transformacija društva koja uključuje i način na koji se odnosi prema najranjivijima. U tom smislu, prava osoba s invaliditetom nisu “dodatna tema”, već temeljni test zrelosti jednog društva.
BiH je potpisnica Konvencije UN-a o pravima osoba s invaliditetom, a EU u svojim izvještajima redovno naglašava potrebu za njenom dosljednom primjenom. Strategija EU o pravima osoba s invaliditetom 2021. – 2030. poziva sve zemlje članice i kandidate da osiguraju: pristupačnost javnim ustanovama i informacijama, inkluzivno obrazovanje, podršku za samostalan život i ravnopravan pristup zapošljavanju i pravdi.
U skladu s tim, i Federacija BiH je nedavno usvojila vlastitu Strategiju o pravima osoba sa invaliditetom. Dokument je ambiciozan, moderan i usklađen s europskim principima. Međutim, kako ističu i defektolozi i roditelji, strategija bez potrebnih zakona i provedbe istih ostaje samo mrtvo slovo na papiru.
Upravo tu dolazimo do ključnog problema: BiH je složena, fragmentirana i često nefunkcionalna država. Zakoni se ne donose lako, a i kada se donesu, njihova primjena je selektivna, kao da se društvo prema zakonima odnosi kao prema švedskom stolu. Svatko uzima ono što mu odgovara, a ostalo ignorira.
Za djecu s poteškoćama i njihove obitelji to znači da europski standardi postoje, ali negdje drugdje. U praksi, pristup terapijama, obrazovanju i podršci zavisi od toga gdje živite, koliko ste uporni i da li imate sreće. Europska unija nudi okvir, ali bez domaće volje i kapaciteta, taj okvir ostaje prazan.
Margine sustava, ruralne udruge i nedostupni fondovi
U Udruzi Angelus ne čekaju da se zakoni sami primijene. Djeluju, apliciraju, traže potporu. No tu se susreću s novim preprekama, administrativnim, jezičnim, tehničkim. Europski fondovi postoje, ali kao da su namijenjeni onima koji ih najmanje trebaju.
Ruralne sredine, udaljene od urbanih centara moći, ostaju na marginama i događaja, i sredstava pomoći. Vaninstitucionalna podrška, bilo da dolazi od entitetske vlasti ili iz europskih programa, najčešće je izvan dosega Dnevnih centara poput ovih u Domaljevcu. Kako kažu u centru, za njih vrijedi ona stara izreka: “Daleko od očiju, daleko od srca.”
Marginalna područja teško pristupaju “kolaču” koji puno lakše dolazi do korisnika u velikim gradskim centrima. A da bi se do te pomoći došlo, nije dovoljno samo postojati. Potrebni su kapaciteti, administrativni, jezični, projektni, koji ovakvim sredinama redovito nedostaju. Iako se katkada čini da postoji empatija prema ruralnim zajednicama, ona rijetko prelazi u sustavnu podršku. Sve ovisi o volji, a volja nije politika.
Male sredine nemaju stručne timove koji bi mogli pripremiti kvalitetne projektne prijedloge. Dokumentacija je složena, formulari nerazumljivi, a praksa apliciranja često obeshrabrujuća. Posebna prepreka je jezik: projektni prijedlozi moraju biti pisani na engleskom ili nekom drugom jeziku prihvatljivom za EU. Iako broj osoba koje tečno govore engleski u BiH raste, u ruralnim sredinama ta baza je tanka, gotovo nepostojeća.
No ta inferiornost ne bi smjela biti presudna. Djeca u ruralnim sredinama zaslužuju jednaku pažnju, jednaku pomoć, jednako priznanje. A upravo tu nastaje paradoks: zbog proceduralnih i jezičnih prepreka, većina europske pomoći odlazi u centre s najvećim kapacitetima, dok ona najpotrebitijima redovito izostaje.
U Dnevnom centru Angelus ogorčeni su tom činjenicom. Kako kažu, nije riječ o zavisti, nego ih obuzima frustracija i nadvladava osjećaj da sustav ne vidi one koji su najranjiviji. Upravo to ističu kao presudan problem.
Integracije bez uključivanja su prazna obećanja
Dok smo razgovarali s roditeljima i stručnjacima u Dnevnom centru Angelus, rečenica jednog roditelja se izdvojila i na neki način sažela suštinu našeg razgovora: “Ne treba meni papir (strategija kao mrtvo slovo napapiru) iz Sarajeva, treba mi logoped iz Orašja,” prokomentirano je u Dnevnom centru Angelus, nedvosmisleno upirući prst u srž problema.
Ta rečenica nije samo izraz frustracije, ona je točna i iskrena dijagnoza. Sažima sve ono što europske integracije ne bi smjele biti: deklarativne, udaljene, neosjetljive na lokalnu stvarnost.
Roditelji i stručnjaci u centru istaknuli su da im europske integracije ne znače mnogo ako će ostati pro forma. Očekuju integracije koje donose stvarne promjene. Koje razbijaju ustaljene prakse i balkanske narative. Očekuju da Bosna i Hercegovina zaživi kao funkcionalna država, po modelu većine europskih zemalja, ne samo na papiru.
No u postojećoj političkoj konstelaciji ne vide nikakvu sigurnost da će se pozitivni primjeri pretočiti u praksu. Kako su rekli, ne treba im novo zakonodavstvo koje lebdi negdje u zraku, koje postoji samo da bi postojalo. Nedvosmisleno su istaknuli: “Našoj djeci europske integracije neće značiti ništa ako će se njihovi učinci osjetiti samo u Sarajevu, Mostaru, Banjoj Luci, Tuzli…” “Mi želimo biti dio tih integracija. Mi moramo biti dio tih integracija. U suprotnom, nikakve integracije neće imati smisla”, poručeno je iz udruge Angelus na kraju našeg razgovora.
Ruralna praksa nasuprot europskoj retorici
Napuštam Dnevni centar Angelus s podijeljenim osjećajima. Zadivljen njihovim dostignućem i borbom koju su sami izvojevali za svoju djecu. S druge strane, osjećam gorčinu zbog skepticizma roditelja prema boljem sutra. Njihovo povjerenje u sustav ozbiljno je poljuljano, a žalosti nepovjerenje u strategije, zakone i razne oblike pomoći koji će, kako kažu, proći mimo njih i njihove djece.
Dijelom moram biti suglasan s roditeljima kad je riječ o općoj percepciji europskih integracija. Sve se često svodi na neučinkovite tehničke izvještaje, zakonske usklađenosti i političke deklaracije. No dojmovi iz udruge Angelus ne idu u prilog direktivama. Tamo se govori o djeci. O terapijama kojih nikad nije dovoljno. U Angelusu ne mogu robovati formularima koje nitko ne razumije. Njihova potreba nisu propisi, njihova potreba su defektolozi kojih manjka.
Ako europski put BiH ne uključuje ovu djecu, onda to nije put kojim roditelji žele ići. To je još samo jedna iluzija kakvih su siti. Ako strategije, bilo državne, bilo one iz EU, ne dopru do hodnika Dnevnog centra Angelus, onda su to samo dokumenti koji ih neće dotaći.
A ako se europske integracije ne osjete u životima najranjivijih, onda ih nije vrijedilo ni započinjati.
Ovaj tekst je samo jedan mali novinarski doprinos koji svjedoči o postojanju jedne zajednice, opterećene nepravdama, ali koja unatoč svemu ne namjerava posustati.
Europska budućnost ima smisla. Ali taj smisao svoje lice mora najprije pokazati ovdje, u tišini jednog defektološkog kabineta, u glasu djeteta koje još nije u stanju ispravno izgovoriti riječi. Sve izvan ovoga bit će kao da se integracije nisu dogodile.
Petar DUJMENOVIĆ
