Europa je počelo ozbiljno raspravljati o svojoj ulozi u svijetu te je ponovo reagirala nakon što su europski diplomati upozorili da bi se i u slučaju Hormuškog tjesnaca mogao ponoviti obrazac iz prethodnih kriza: Europa snosi troškove, a odluke se donose drugdje. Upozorava se da bi europske države mogle plaćati razminiranje i osiguravanje pomorskih ruta, dok bi komercijalni brodovi mogli biti izloženi novim naknadama. Španjolski zastupnik u Europskom parlamentu Nacho Sánchez Amor taj je trend sažeo riječima: “U Gazi ćemo platiti obnovu. U Ukrajini plaćamo rat, u ovom trenutku praktički sami. Sada bismo možda morali platiti čišćenje Hormuškog tjesnaca.” Dodao je i da bi NATO trebao počivati na uzajamnoj odanosti, “ali to nije način na koji funkcionira”. Upravo te riječi otvaraju pitanje koje se sve češće postavlja u europskoj javnosti: koliko Europa plaća za održavanje transatlantskog savezništva i je li taj odnos danas uravnotežen.
Ove riječi nisu tek usputna primjedba jednog zastupnika, nego odraz šire nelagode koja se već neko vrijeme osjeća u europskim političkim i diplomatskim krugovima. Sve više se postavlja pitanje je li Europa ušla u razdoblje u kojem se od nje očekuje da pokriva posljedice globalnih kriza, dok se strateške odluke donose izvan njezina dosega. Upravo zato vrijedi zastati i razmotriti širi kontekst: kako je Europa uopće došla u poziciju da snosi tako visoke troškove, koliko je njezina sigurnost doista ovisna o američkom kišobranu i je li današnji transatlantski odnos još uvijek održiv u obliku kakav poznajemo.
Kada europski diplomati upozoravaju da bi Europa mogla plaćati razminiranje Hormuškog tjesnaca nakon američko‑iranskog dogovora, to više nije samo tehničko pitanje. To je simptom dubljeg problema: Europa se sve češće nalazi u situaciji da snosi posljedice američkih odluka, iako njezini interesi nisu uvijek isti kao američki.
Ovo nije nova pojava. Ali prvi put nakon dugo vremena Europa počinje otvoreno govoriti o tome.
Europa se tako ponovno nalazi pred starim pitanjem: koliko je njezina sigurnost doista njezina vlastita, a koliko je posuđena. Tijekom desetljeća nakon Drugog svjetskog rata odgovor je bio jednostavan, američka vojna prisutnost bila je temelj europske stabilnosti. No današnji svijet više ne nalikuje onome iz 1949. godine. Geopolitika se promijenila, a s njom i uloga Europe.
Europa više nije imperij, ali nije ni slaba. Ona je ekonomski div, tehnološki napredna i demografski golema. Ipak, u sigurnosnom smislu ostala je oslonjena na strukture koje su nastale u posve drukčijem povijesnom trenutku. Dok se Sjedinjene Države i dalje ponašaju kao globalna sila s globalnim interesima, Europa sve više djeluje kao prostor koji želi stabilnost, predvidljivost i mir, a ne sudjelovanje u krizama koje se odvijaju tisućama kilometara od njezinih granica.
Upravo tu nastaje napetost. Američki strateški prioriteti često su globalni, dok su europski regionalni. Kada Washington donosi odluke koje imaju posljedice na Bliskom istoku, u Indo-Pacifiku ili Perzijskom zaljevu, Europa se nerijetko nađe u situaciji da snosi ekonomske i političke posljedice, iako nije bila ključni akter u donošenju tih odluka. Hormuški tjesnac samo je najnoviji primjer.
Istodobno, pitanje Rusije ostaje jedno od najosjetljivijih u europskoj sigurnosnoj arhitekturi. Dok istočne članice EU-a Rusiju vide kao prijetnju, dio europskih analitičara upozorava da Rusija, unatoč svojoj vojnoj moći, nema kapacitet ni interes za sukob s Europskom unijom. Rat u Ukrajini dodatno je produbio te razlike u percepciji. Za neke je on dokaz ruske agresivnosti; za druge potvrda da Rusija nema snagu za širu ekspanziju.
U toj složenoj slici Europa se suočava s još jednim izazovom: financijskim. Rat u Ukrajini, energetska kriza, sankcije, prekidi trgovinskih tokova i sada potencijalne operacije u Hormuzu, sve to ima cijenu koju europske ekonomije osjećaju izravno. Washington donosi svoje strateške odluke s pozicije globalne moći i vlastitih interesa. S druge strane Europa, da bi dokazala svoju lojalnost strateškom partneru bespogovorno prihvaća sve odluke SAD-a, a one nerijetko debelo idu na štetu Europe. Posljedice takvog partnerstva mjere se kroz cijene energenata, inflaciju i pritisak na proračune država članica.
Zato se sve češće postavlja pitanje: može li Europa nastaviti funkcionirati u okviru sigurnosnog modela koji je nastao u doba hladnog rata, a da pritom ne redefinira vlastite interese? I još važnije, želi li to?
Jer Europa, unatoč svim izazovima, ima kapacitet za samostalnost. Ima industrijsku bazu, tehnološki potencijal i političku težinu. Ono što joj nedostaje nije moć, nego odluka. Odluka da jasno definira što su njezini interesi, gdje su njezine granice djelovanja i koliko je spremna platiti za održavanje savezništava koja su nekoć bila neupitna.
Hormuški tjesnac, rat u Ukrajini, energetska ovisnost i transatlantske napetosti nisu odvojene teme. One su dijelovi iste slagalice: pitanja o tome kakvu Europu želimo u 21. stoljeću. Europu koja reagira ili Europu koja odlučuje. Europu koja plaća ili Europu koja postavlja uvjete. Europu koja se oslanja na tuđe kišobrane ili Europu koja gradi vlastitu sigurnosnu arhitekturu.
Odgovori na ta pitanja neće doći preko noći. Ali prvi korak je već napravljen: Europa je počela otvoreno govoriti o njima.
PeD | DOMOVINA
