Ovih dana hrvatski medijski prostor potresla je izjava saborske zastupnice Dalije Orešković, koja je u javnom nastupu dovela u pitanje moralnu vrijednost žrtve Jeana Michela Nicoliera, francuskog dragovoljca koji je poginuo braneći Vukovar tijekom Domovinskog rata. Njena izjava, da je Nicolier plaćenik, navodno HOS-ovac, koji nije vrijedan spomena, izazvala je snažne reakcije javnosti, osobito među braniteljima, obiteljima poginulih i onima koji pamte ratne godine.
Ova situacija oko izjave Dalije Orešković otvara duboko pitanje o dostojanstvu žrtve, pravu na kritiku i granicama javnog govora. Kritika Dalije Orešković prema francuskom dragovoljcu Jeanu Michelu Nicolieru, koji je poginuo braneći Hrvatsku, mnogima se čini ne samo neetičnom, nego i moralno neodrživom.
Kad netko iz druge zemlje, bez obveze, bez interesa, dođe pomoći narodu koji je napadnut, to je čin koji nadilazi politiku. To je čin savjesti. Nicolier je bio mladić koji je mogao ostati u sigurnosti, ali je izabrao Vukovar. Izabrao je mjesto gdje se lomila sudbina Hrvatske. Poginuo je u ratu koju nije morao voditi. I zato ga se pamti. Ne kao vojnika, nego kao čovjeka koji je rekao: „Vaša bol je i moja bol.“
S druge strane, Dalija Orešković ima pravo na mišljenje. Ima pravo propitivati narative, pa i one koji se tiču ratne prošlosti. Ali način na koji se to radi, trenutak i ton, to je ono što određuje etičnost. Ako se kritika temelji na omalovažavanju žrtve, na relativizaciji empatije, onda ona gubi moralnu težinu. Ne moraš biti ratnik da bi imao pravo govoriti, ali moraš govoriti s poštovanjem prema onima koji su dali sve.
U ovom slučaju, reakcije javnosti nisu samo političke. One su emocionalne, duboko ukorijenjene u kolektivnoj memoriji. Hrvatska pamti Nicoliera kao simbol solidarnosti. Njegova smrt nije brojka, nego rana koja još boli. I zato svaka riječ o njemu mora biti izgovorena s dostojanstvom.
Etički gledano, kritizirati takvu žrtvu bez jasnog konteksta, bez priznanja njegove ljudskosti i motiva, nije samo neprimjereno, to je promašaj u osnovnoj empatiji. A to je ono što najviše boli ljude koji su prošli rat, koji su izgubili, koji još traže smisao u svemu što se dogodilo.
Ako se želi govoriti o instrumentalizaciji ratnih simbola, o zloupotrebi emocija u političke svrhe, to je legitimna tema. Ali Nicolas nije simbol politike. On je simbol ljudskosti. I tu bi svaka rasprava trebala početi i završiti.
PeD | DOMOVINA
