Periodično, dvije do tri godine, naši za budućnost zabrinuti mironosni mediji rasklikaju se o vječnoj temi za potkusurivanje naših nacionalnosti i kusura – Schrödingerovoj školi. Nije im kao jasna ta visoka fizika; kako pod jedan krov mogu stati dvije škole. Da bi se uklopili u 99,99% učenika u učionici koji mudro šute kako ne bi pokazali nerazumijevanje paradoksa oni su poput 0,01% đaka koji ne spuštaju dva prsta uz viku „mogul’ ja“. A kad to ne prođe dovode se roditelji od A do B da nas sve uvjere kao je jedna škola, jedan krov, jedan ravnatelj (direktor).
Schrödingerova škola
Budući da roditelji od A do B moraju uvijek biti u pravu djeci, onoj medijskoj, nema druge nego rugati se i upirati prstom u drugu djecu; na primjer u Petra Barbarića. Istini za volju, primjer je prošlost. No, vrijedan je spomena. Naime, godinama, ali doslovno godinama medijima se moralo crtati kako zagrada malog sjemeništa u Travniku u kojoj je nekada davno bila slavna travnička nadbiskupijska gimnazija nisu bile dvije škole pod jednim krovom, nego barem tri škole, sjemenište i internat pod jednim krovom. Zamislite, jedna osnovna škola i gimnazija, jedna mješovita škola, plus sjemenište i internat s učenicima koji pohađaju neke od tih škola. I to sve pod jednim krovom. Ako vam je to nejasno, vjerujte, bilo je nejasno i travničkim vlastima sve dok im tadašnji rektor malog sjemeništa dr. Pero Pranjić i nekoliko sudova nisu objasnili.
Kiks klikče dok ne doklikče
Divno je i krasnije što mediji više ne mogu dodijavati KŠC „Petar Barbarić“ i MSŠ „Travnik“ da su ono što nikad nisu ni bili: dvije škole pod jednim krovom. Jer(bo), malo je teže shvatiti da je KŠC poluprivatna škola, a MSŠ javna. No, ostale su mnoge druge škole javne da javnost može kliktati a ne dokliktati: kemija ili hemija, glazba ili muzika, zemljopis ili geografija. Zašto bi jedni učili jezik po volji drugih koji sami ne žele učiti jezik prvih i na jednom entitetskom mjestu mjere jednom mjerom, a na drugom drugom? Za početak uskladiti mjeru…
Siniša MUJABAŠIĆ
