Dr. Drago Bojić je bosanski franjevac, teolog i publicist. Doktorirao u području praktične teologije na Katoličkom teološkom fakultetu Sveučilišta u Beču 2009. godine. Završio je i Katoličku medijsku akademiju u Beču 2006. godine. Bio je zamjenik glavnog urednika (2009.-2012.), a zatim i glavni urednik (2012.-2013.) franjevačke revije Svjetlo riječi te predavač na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu (2010.-2013.). Direktor je Internacionalnog multireligijskog interkulturnog centra IMIC – Zajedno u Sarajevu. Objavio je i uredio više knjiga. Trenutno živi u Franjevačkom samostanu sv. Luke u Jajcu gdje se bavi pastoralnim radom.
U intervjuu za Polis.ba, Bojić govori o odnosu vjere i ideologije, zloupotrebama vjere u neke druge svrhe vjeri suprotne, položaju vjernika u Crkvi koji nastoje ostati vjerni Evanđelju, napasti političkog katolicizma, nekim suvremenim duhovnim potrebama i izazovima… Intervju prenosimo u cijelosti.
Izloženi ste ovih dana, kao i ranije, hajci pa i klevetanju po društvenim mrežama. Optužuju Vas neki da kritički pišete protiv nacionalnih svetinja. Čak su ustali da Vam zabrane sudjelovanje na predstavljanju monografije u povodu stote obljetnice župe Bila kraj Livna. Kako doživljavate te napade a i ljude koji Vas lažno optužuju? Na predstavljanju je ipak bio veliki broj ljudi?
Bio sam na predstavljanju monografije. Drago mi je da je sve prošlo mirno radi župnika fra Miljenka Petričevića, čestitog i korektnog čovjeka, radi njegovih suradnika i župljana župe Bila koji su uložili veliki trud u pripremi monografije i proslave stote obljetnice župe. Riječ je o grupi frustriranih bukača od kojih neki nisu ni rodom iz ove župe. Namjera je bila da se pokvari proslava stote obljetnice župe. Dobro je da ljudi nisu nasjeli na zastrašivanja i ucjene i da ih je puno došlo na predstavljanje. To je najbolji odgovor bahatim i agresivnim pojedincima koji se predstavljaju kao veliki vjernici i Hrvati. Takvih je sve više i zbog trenutne povišene temperature hrvatskog domoljublja.
Što oni ustvari brane? Za što su zabrinuti?
Ovaj slučaj podsjeća na slične slučajeve koji se u posljednje vrijeme događaju u Hrvatskoj kada mali broj ljudi uzima sebi za pravo da određuje što je prihvatljivo a što nije, što je hrvatsko a što nije. Za takvo stanje najveću odgovornost snose vlasti koje to toleriraju. Dio odgovornosti snose i ljudi iz Crkve koji povlađuju hrvatskim desničarima i katoličkim fanaticima. Ne isključujem mogućnost da iza ovoga stoje i ljudi iz Crkve. Ne bi bilo prvi put. Hrvati ne vole istinu o samima sebi. Ne dopuštaju da se kritički govori o tamnim stranama hrvatske povijesti. Nije bilo sve tako dobro kako se želi prikazati, ni u Drugom svjetskom ratu ni u posljednjem ratu. Sve je to posljedica političkog obmanjivanja i indoktrinacije s oltara. Ti ljudi nisu svjesni da im je laž servirana kao istina. Žao mi je tih ljudi, pogotovo mladih, jer ih se zavodi i iskorištava za ostvarivanje političkih i klerikalnih interesa.
Ovakvom društvenom i duhovnom raspoloženju doprinijela je i Crkva koja se svih trideset i pet godina bavi ideološkim temama i razračunavanjima s imaginarnim neprijateljima, a uglavnom šuti o egzistencijalnim, psihičkim i duhovnim problemima koji muče mnoge građane.
Možda politički krugovi koji su Hrvate u BiH doveli gotovo do demografske ali i druge propasti traže nekog na koga će projicirati svoju krivnju i odgovornost? Okupljaju stotine tisuća ljudi, imaju moć, gotovo sve kontroliraju i svime upravljaju. Zašto nakon svih „uspjeha“, megakoncerta, „oluja“ i pobjeda ne „uživaju“ već nervozno traže neprijatelja?
To je vrlo složen sociološki, psihološki i religiološki fenomen. Hrvatska je članica Europske Unije i NATO-a i trenutno nije ni od koga ugrožena. To je monolitno društvo, i u vjerskom i u nacionalnom smislu. Ogromna većina njezinog stanovništva su Hrvati i katolici. Ako je netko ugrožen u Hrvatskoj, onda su to siromašni dijelovi društva, nezaposleni, slabo plaćeni radnici, penzioneri, manjine, strani radnici, ali i oni koji se ne uklapaju u trenutnu nacionalno naelektriziranu atmosferu. Ako među Hrvatima ima razloga za nezadovoljstvo, onda ga trebaju adresirati na one koji vode to društvo. To je koruptivna i korumpirana vlast kojoj odgovara ovo što se trenutno događa. Tako u drugi plan padaju brojne afere, pronevjere novca i prevare građana, a u prvi plan izbija iracionalni strah za domovinu koju nitko ne ugrožava. Nakupilo se u hrvatskom narodu puno frustracija. Puno je nezadovoljnih ljudi što potvrđuje i činjenica da je preko četristo tisuća građana napustilo Hrvatsku. Neki ljudi se osjećaju suvišnima, gubitnicima, prevarenima, ali pogrešno usmjeravaju svoj bijes. Time bi se ozbiljno trebali pozabaviti hrvatski sociolozi i psiholozi. Mislim da se ljudi varaju kad traže sreću i zadovoljstvo u masi, iako je razumljiva čovjekova potreba za zajedništvom i pripadanjem. Put sreće je osobni put na kojem nas prate naši bližnji, prijatelji. U masi nestaju pojedinačni ljudi i njihovi problemi. Ovakvom društvenom i duhovnom raspoloženju doprinijela je i Crkva koja se svih trideset i pet godina bavi ideološkim temama i razračunavanjima s imaginarnim neprijateljima, a uglavnom šuti o egzistencijalnim, psihičkim i duhovnim problemima koji muče mnoge građane. Hrvati se moraju navikavati da pored njih žive i drugi ljudi, različitih vjerskih, nacionalnih i svjetonazorskih pripadnosti, da i među njima samima ima razlika. Nametanje jednoumlja, bilo ono nacionalno ili crkveno, šteti tim zajednicama. Poziv na jedinstvo je najčešće motiviran željom da se dokinu razlike i da se lakše upravlja ljudima.
U kakvom su položaju kod nas u Crkvi svećenici, teolozi i vjeroučitelji koji se trude biti odani Evanđelju i crkvenom nauku, a ne „svećenici nacionalnog“?
Takvih nema puno, jer da ih ima, stanje u Crkvi, a onda i u društvu bilo bi drugačije. Nije im lako, ali oni su na dobrom putu neovisno o tome što im se ponekad može učiniti da je sve uzaludno i da su vječiti gubitnici. Kad bismo život Isusa iz Nazareta promatrali ljudskom logikom, logikom uspjeha ili logikom mnogih hrvatskih biskupa, svećenika i redovnika, onda je sve što je govorio i činio bio potpuni fijasko. Svjetina koja mu je u početku klicala, okrenula se protiv njega. Draži im je bio zločinac Baraba. Isusov put i njegovo Evanđelje su zahtjevni i nije lako hoditi tim putem, ali je za kršćane jedini pravi put. Isusovim riječima kazano, on je put, istina i život. Zadaća biskupa, svećenika i teologa je u tome da naviještaju Isusovo Evanđelje, da poučavaju i prosvjetljuju ljude, bez prilagođavanja i bez dodvoravanja, bilo im zgodno ili nezgodno, kako kaže sveti Pavao. Oni trebaju voditi narod, a ne hoditi iza njega. Pravi pastiri su oni koji govore istinu, baš onu koja se ne želi čuti i prihvatiti, a svi drugi su neodgovorni najamnici koji ljude vode u propast. Nakon Drugog svjetskog rata neki biskupi i svećenici, simpatizeri ustaškog režima, pobjegli su u inozemstvo, na sigurno, a ostavili su zavedeni narod i izručili ga osveti pobjednika. Treba na to uvijek podsjećati kako bismo učili na pogreškama i zabludama iz prošlosti.
U kakvom je odnosu ovaj borbeni oblik političkog kršćanstva na našim prostorima prema Evanđelju Isusa iz Nazareta? Gdje su dodirne točke, ako ih ima?
Nema nikakvih dodirnih točaka između Isusovog Evanđelja i političkog kršćanstva. To je naprosto iskrivljavanje Isusove poruke, a to se događalo i u cijeloj povijesti kršćanstva. Kad je Isus govorio o Kraljevstvu Božjem nije mislio ni na kakvo zemaljsko kraljevstvo, ni na kakav teritorij, ni na kakvu ljudsku moć. On je želio zajednicu učenika koji će jedni drugima služiti, koji će biti u svijetu, među ljudima, ali ne od svijeta, posvjetovnjačeni. Nije Isus oko sebe okupljao nikakve ratnike ni vojnike koji će silom naviještati njegovu radosnu vijest. Pa i Crkva koja se poziva na Isusa iz Nazareta ne bi smjela biti politička institucija nego otajstvo koje povezuje ljude. Zadaća Crkve nije u tome da služi samo svome narodu, jer narod Božji je puno šira kategorija od svakog pojedinačnog naroda. Isus iz Nazareta nije se utjelovio samo za Hrvate, nego za sve ljude iz svakog naroda, puka, plemena i jezika. Kad bi to Crkva u hrvatskom narodu prihvatila, ne bi se svodila na čuvaricu nacionalnog niti bi svoje svetinje prodavala za trideset srebrnjaka.
Mnoge teološke katedre su postale zagušljivi plastenici domoljublja i crkvenosti, bez duha i mišljenja, jednako kao što su oltari posvjetovnjačeni, pretvoreni u tribine s kojih se odašilju političke i ideološke poruke.
Zašto se iz Crkve stalno čuju glasovi da su nam identitet i vjera u opasnosti, a svjedočimo, s druge strane, činjenici da nam se gotovo sav društveni i kulturni život sveo na vjerske blagdane, patrone župa i na ratne obljetnice? Odakle dolazi taj osjećaj ugroženosti i šta njime želi postići, ako svjedočimo da je sekularni prostor toliko sakraliziran?
Kod malih nacija, pisao je svojevremeno Milan Kundera, postoji svijest i strah da mogu nestati. Taj strah je opravdan kod manjinskih zajednica. Ali to nije slučaj s katolicima i Hrvatima u Hrvatskoj. Ako je vjera i bila u opasnosti u vrijeme komunizma, iako je i tada svatko mogao vjerovati ako je htio, te opasnosti više nema. Ideološki ateizam više ne postoji, ali postoji praktični ateizam koji se rađa u srcu vjere i koji ju razara. Mnogi su katolici na ovim prostorima, vrijedi to i za pripadnike drugih vjera, praktični ateisti, iako toga nisu svjesni. Pa i taj strah od gubitka identiteta posljedica je duboke nevjere, jer se svoje nade i svoju budućnost veže uz ovozemaljsko, uz idole države, nacije i druge nacionalne svetinje, a ne uz bližnje i Boga.
Ne čini li Vam se da javno manifestiranje vjere ovisi o slici, predodžbi Boga. Koju sliku Boga posreduju biskupi, svećenici, hijerarhija? Ima li tu selektivnosti, iskrivljenja?
Katolička crkva u hrvatskom narodu odustaje od dijaloga i sve se više zatvara prema svijetu. Istodobno obilato koristi sve blagodati suvremenog modernog svijeta i sve beneficije sekularnog, liberalnog i demokratskog društva. Ustaje protiv prava i sloboda drugih ljudi, a vlastita ljubomorno čuva i brani. Protivi se drugačijim svjetonazorima u obrazovnom sustavu, a svoj vlastiti neometano širi i još za to dobiva novčane naknade. Na taj problem je još prije četrdeset godina upozoravao poznati hrvatski teolog, franjevac kapucin, Bono Zvonimir Šagi (1932-2020) kad se zalagao da Crkva mora mijenjati svoj odnos prema svijetu. Nije dovoljno da „u duhu ‘svete’ izdvojenosti ili neke moralne nadmoći prestane osuđivati, već da u duhu Kristove poniznosti počne pristupati i k ljudima drugih nazora, drugih vjera, drugih razmišljanja, preuzimajući svoj dio odgovornosti.“ U ovom kontekstu važne su i ove njegove riječi: „Crkva ne može tražiti veću slobodu za svoj vjerski stav nego za nečiji drugi ili za stav nevjere.“ Kako su snažne te riječi, proročke i evanđeoske, često zaboravljene u današnjoj Katoličkoj crkvi u hrvatskom narodu.
U našem društvu gotovo da ne čujemo glas teologa o bitnim pitanjima koja bi ih se itekako trebala ticati. Ne čini li Vam se da se mnogi boje biti vjerni Evanđelju strahujući da će navući bijes crkvene hijerarhije na sebe?
Ima teologa koji govore o bitnim pitanjima. Ima i biskupa kao što je riječki nadbiskup Mato Uzinić. Ali njihovi glasovi u Crkvi su marginalizirani i doživljava ih se kao necrkvene i nehrvatske. Većina hrvatskih teologa šuti o bitnim temama, ali za to rado razvijaju teologiju pobožanstvenja nacije i sakralizacije klerikalizma. Mnoge teološke katedre su postale zagušljivi plastenici domoljublja i crkvenosti, bez duha i mišljenja, jednako kao što su oltari posvjetovnjačeni, pretvoreni u tribine s kojih se odašilju političke i ideološke poruke. No, toga je bilo u cijeloj povijesti kršćanstva. Kršćanstvo ne preživljava zahvaljujući moći i privilegijama, nego zahvaljujući svjedocima, ljudima koji vjerno nasljeduju Isusov put. Bolje je biti sam na uskom i zahtjevnom putu Isusovog Evanđelja, uz sve svoje slabosti i grijehe, nego u omađijanoj masi na širokom i blještavom hipodromu političkog katolicizma.
U nebo se, shvaćeno kao slika ispunjenog i dobrog života, ne ide s putovnicom ili s nekim drugim pasošom, nego na temelju praktičnog života i milosrđa koje smo iskazali bližnjima, posebno onima koji nisu „naši“.
Da bi izbjegli svaki pokušaj (samo)kritike, mnogi svećenici influenseri se nerijetko hvale da su nam crkve pune, za razliku od onih na zapadu Europe. Bi li se crkve, primjerice, u Austriji i Njemačkoj napunile kada bi biskupi, svećenici i teolozi zaigrali na kartu političkog katoličanstva, na primjer u Njemačkoj AFD, kao što je kod nas slučaj gdje neki sve žele svesti na desne, radikalne struje?
Točno je da su crkve u Hrvatskoj posjećenije nego one u zemljama zapadne Europe. Ali treba biti oprezan s tom euforijom jer je varljiva. Broj ljudi koji prakticira vjeru ne govori o kvaliteti vjere. Kriza Katoličke crkve u zapadnoj Europi nije se dogodila zbog reformi u Crkvi i otvaranja svijetu, nego upravo suprotno, zbog zatvaranja u sebe i zbog umišljene samodostatnosti. Desničarske i nacionalističke stranke u Europi nemaju nikakve veze s kršćanstvom jer zastupaju vrednote koje nisu kršćanske. Treba se čuvati vjerničke euforije i na dati se zavesti velikim brojkama. U hrvatskom narodu mnogi ljudi ne razlikuju vjersku i nacionalnu pripadnost te dio njih i liturgijska slavlja, posebno na velike blagdane i svetkovine, doživljavaju kao nacionalna okupljanja. Takav odnos prema vjeri može se lako urušiti. Desni radikalizam je primamljiv za mnoge vjernike, ali on osiromašuje vjeru jer je bezdušan, bezbožan i nehuman. Tko se odluči na dugo, cjeloživotno putovanje vjere, prije ili kasnije mora odložiti plašt političke i nacionalne vjere jer on nema nikakvo značenje u životu konkretnog čovjeka, posebno ne u trenucima kušnji, životnih poraza, odbačenosti, boli i smrti. U nebo se, shvaćeno kao slika ispunjenog i dobrog života, ne ide s putovnicom ili s nekim drugim pasošom, nego na temelju praktičnog života i milosrđa koje smo iskazali bližnjima, posebno onima koji nisu „naši“.
Papa Franjo je govorio da vjera koja se zatvara u granice nacije izdaje katolicitet Crkve. U Katoličkoj Crkvi u Hrvatskoj i BiH inzistira se na razlici od Srpske pravoslavne crkve, a nije li odnos prema naciji većine biskupa i klera u našem narodu odraz već etabliranog etnofiletizma, vrlo sličnog srpskoj devijaciji pravoslavlja u svetosavlje?
Kad je riječ o odnosu prema državi i naciji mislim da trenutno nema velike razlike između Srpske pravoslavne crkve i Katoličke crkve u Hrvatskoj. I jedna i druga crkva mistificiraju državu i naciju, pretvaraju ih u svete simbole, a one to nisu. Svjestan sam da ljudima kolektivne pripadnosti i identiteti znače puno. Uostalom, ne postoji čovjek bez kolektivnih identiteta. No, naslijeđeni identiteti nisu jedini koje čovjek može imati. Postoje i oni koje čovjek izabire i koji su mu također važni. Prošla su vremena kad su ljudi automatski po narodnoj pripadnosti bili kršćani. Danas mogu izabrati i drugačiji put. Crkve koje svoju sudbinu vežu uz nacije i države, svode same sebe na ovozemaljske institucije i gube božansku perspektivu. Narodna pripadnost je samo jedan od mnogih vjernikovih identiteta.
Pučka religioznost se ne zamara dogmama i vjerskim istinama, ona se vodi unutarnjim slutnjama i intuicijama, kako god sve to ponekad izgledalo priprosto i iracionalno. Uz sve manjkavosti pučke religioznosti, ona je životnija od političke i nacionalne vjere, a i od vjere suvremenih karizmatskih pokreta koja je izobličena, ohola i agresivna.
U svom pastoralnom radu u stalnom ste doticaju sa svakodnevnim životom ljudi i njihovim duhovnim potrebama i iskustvima u svojoj i drugim župnim zajednicama. U kakvom je položaju kod nas pučka pobožnost koja se nalazi između „stadionske manifestacije religije“ (T. Halik) i političkog katolicizma?
Imam određene simpatije prema pučkoj pobožnosti, jer nastaje odozdo, od ljudi i neovisno o crkvenoj vlasti. U njoj ponekad ima više života nego u službenim formama vjere. Ona je otvorena i prema drugima. Neke pobožnosti vjernika na ovim prostorima su vrlo slične iako pripadaju različitim vjerskim zajednicama. Neka „sveta mjesta“ časte svi. Problem s pučkom duhovnošću nastaje onda kad se ona potpuno utopi u praznovjerje i čaranje, kad je nepoučljiva i zadrta, kad se njome manipulira i kad ju se koristi za političke i crkvene ciljeve. Pučka pobožnost nastaje iz muke, u nadi da Bog čuje i razumije jezik vjere koji nije službeni jezik religijskih zajednica. Pučka religioznost se ne zamara dogmama i vjerskim istinama, ona se vodi unutarnjim slutnjama i intuicijama, kako god sve to ponekad izgledalo priprosto i iracionalno. Uz sve manjkavosti pučke religioznosti, ona je životnija od političke i nacionalne vjere, a i od vjere suvremenih karizmatskih pokreta koja je izobličena, ohola i agresivna.
Prijateljstvo je osobni odnos. Za razliku od obiteljskih odnosa iz kojih proizlaze i određene dužnosti prema bližnjima, prijateljstvo nastaje na posve slobodnoj odluci. Zbog toga su prava prijateljstva rijetka, ne prijateljstva iz koristi i radi zabave, nego prijateljstva u kojima je drugi na prvom mjestu. Kao i ljubav, i prijateljstvo je teško ostvariv ideal, jer zahtijeva od čovjeka puno žrtve i odricanja za drugog. Ne možemo biti prijatelji sa svima, ali možemo se dobrohotno odnositi prema svima, bez namjere da drugog u nečemu zakinemo, da ga ražalostimo ili da mu naudimo.
Kad govorimo o mladim kršćanima, treba ih poticati da slijede Isusa iz Nazareta, da ne budu prilagodljivi, ali ni isključivi, da se čuvaju nacionalizma, jeftine duhovnosti, da se ne daju uvući u začarane krugove mržnje, da dobro uče i studiraju kako bi znali prepoznati laži kojima ih pokušavaju obmanuti i zarobiti stariji.
Koje su, iz Vaše perspektive, duhovne potrebe današnjih ljudi, posebno mladih?
Čovjek je stalno u potrazi za smislom života, za ljubavlju, za pripadnošću, sigurnošću, prihvaćenošću i priznanjem. Razapet je između neizmjernih čežnji i stalnog iskustva nedostatka kako je to govorio francuski psihoanalitičar Lacan. Zbog toga bi i vjeru trebalo naviještati kao put smisla, ne pukog pripadanja vjerskoj zajednici, nego kao cjeloživotno sazrijevanje u ljudskosti i vjeri s puno teškoća, ali s povjerenjem u ljude i pouzdanjem u Boga. Mislim da mladima ne treba davati zgotovljene recepte za život. Treba ih usmjeravati, poticati na slobodu i samostalnost. Kod mladih ljudi, govorio je papa Franjo, jedna noga je uvijek u pokretu, uvijek ispred. Tako i treba biti. Ne treba ih sputavati i čuvati od eventualnih pogreški, niti im stavljati kalupe, a pogotovo ih ne pretvarati u kopije starijih. Mladi ljudi su bolji ljudi od starijih. Oni mogu pogriješiti iz neznanja, radoznalosti, strasti, a stariji svoje pogreške i svoja zla čine smišljeno. S godinama je većina ljudi sve gora i rijetko je susresti ljude koji su se popravili ili kako bi se to vjernički reklo, koji su se obratili.
Čovjek na ovaj svijet dolazi kao čisto i nevino dijete. Ljudi i društvo ga kvare. Što više uspije sačuvati iskonske dobrote i otvorenosti u sebi, to će biti bolji čovjek. Isus na više mjesta u Evanđeljima upozorava da nitko neće u ući u Kraljevstvo Božje, ako ne postane kao dijete. Djeca su krhka, upućena na pomoć drugih, povjerljiva su i brže opraštaju. Umjesto da stariji stalno govore kako bi se trebali ponašati djeca i mladi, trebali bi više učiti od njih. Kad govorimo o mladim kršćanima, treba ih poticati da slijede Isusa iz Nazareta, da ne budu prilagodljivi, ali ni isključivi, da se čuvaju nacionalizma, jeftine duhovnosti, da se ne daju uvući u začarane krugove mržnje, da dobro uče i studiraju kako bi znali prepoznati laži kojima ih pokušavaju obmanuti i zarobiti stariji.
Razgovarao: Jozo Šarčević
