Doček rukometaša u Zagrebu čini se kao da nije imao pretjerani smiso. Riječ je o trećem mjestu na Europskom prvenstvu. Jeste veliki uspjeh, ali nije koji se posebno pamti i kojeg treba slaviti s ceremonijalnim dočekom prvaka. Da je ovo prva medalja rukometašima, doček bi imao svrhu. Mala zemlja poput Hrvatske zaslužila bi slaviti takav podvig. No, rukometaši su do sada osvojili čak šesnaest medalja. Doček reprezentacije s takvom reputacijom jedino ima smisla ako bi se osvojilo zlato ili barem srebro. Jer dočeci sportaša, iako postoje i drugdje, nisu svojstveni zemljama visoko razvijene uljudbe i zaista rijetko se znaju upriličiti za osvojeno treće mjesto. Sportaši se dočekuju kada naprave izniman podvig. To je obično zlatna medalja, ona koja se rijetko osvaja i priliči reprezentacijama koje nemaju praksu biti najbolji u svijetu ili Europi.
Prvi veliki doček priređen je nogometašima nakon bronce u Francuskoj. To je bila senzacija i taj uspjeh je trebalo proslaviti. Medalja nogometaša iz Rusije također ima svoju težinu. Uspjesi Janice Kostelić, naslovi vaterpolista i izvanredni rezultati rukometaša kada su osvajali Svjetsko prvenstvo ili Olimpijske igre, sve su to bili povodi da jedna mala država organizira doček i pozdravi svoje heroje.
Sve mimo toga nosi dvostruku poruku, liječenje kompleksa manje vrijednosti i pokazivanje sportskog skorojevićizma. To je nepotrebna nadmenost i pretencioznost koja možda ima pokriće, ali je prenaglašena.
Ovaj doček rukometaša, za razliku od prethodnih, ima i političku konotaciju. Ideološki pobornici drukčije Hrvatske traže prostor da Republiku Hrvatsku odvedu drugim putovima. Očito je da su ovakvom Hrvatskom nezadovoljni. Ne samo zbog politike, nego i zbog ideološkog smjera kojim se Hrvatska kreće. Taj smjer je antipod njihovu viđenju Hrvatske. Riječ je o ideologiji koja još nije prežalila Jugoslaviju. Oni se boje gubitka privilegija i jugoslavenske ostavštine koju baštine. Kao da ne mogu prežaliti otpor koji su branitelji pružili velikosrpskom agresoru. Poput Vučića, priželjkuju da Putin pregazi Ukrajinu, pa da svoje vojevanje nastavi do Jadrana i Hrvatsku vrati pod skute istoka.
Stranka Možemo nema politički kapacitet ni snagu da zabrani doček rukometaša. Nisu otišli toliko daleko pa da pokažu kako im smetaju i hrvatski sportaši. Ali teško se oteti dojmu da im je do uspjeha hrvatskih sportaša stalo kao do lanjskog snijega. Znaju da bi ignoriranje rukometaša bio loš potez. Zato su službeno izjavili da nemaju ništa protiv dočeka, ali imaju protiv toga da rukometašima i navijačima pjeva Marko Perković Thompson. Jer Thompson i svi okupljeni oko njega su ono što oni nisu – domoljubi, patriote i ljudi kojima je Hrvatska iznad svega.
Takvo stanje koristi HDZ. Pametnom političkom odlukom podupiru rukometaše i Thompsona. Stavljaju se na njihovu stranu, jer znaju da su oni objektivna snaga Hrvatske. Sloj društva koji će im na narednim izborima osigurati pobjedu. Da bi zamaskirali svoje prave namjere, vrhuška stranke izbjegla je pojaviti se na dočeku. Da su došli, njihov politički angažman bio bi očit.
Je li Thompson uistinu isključivo želja rukometaša, to je upitno. Nije sporno da ga vole i da je alibi na inzistiranju dosta čist. No, gradonačelnik Zagreba napravio je veliku grešku. Političku i ljudsku. Dirnuo je u osinje gnijezdo. Pokušao je ono što ni naivni ne bi pokušali. Moguće je da je i sam izmanipuliran iz centra politike koji bi Hrvatsku rado vratio 40 godina unatrag.
Ova gluparija Tomaševića Plenkoviću je došla kao naručena. Ako ne da Tomašević, da Plenković, pa nek’ se zna tko je gazda u kući. Plenković je ovim činom dobio dvostruku korist. Pokazao se kao dobrica i svom HDZ-u osigurao veliki broj glasova desnice, iako HDZ i nije baš desnica kakvom se zna izdavati.
Tomaševićeva naivnost ide toliko daleko da se treba zapitati gdje mu je bila pamet. Očito nije dostojan pozicije koju vodi. Zaboravio je jednu bitnu stvar: Grad Zagreb nije njegova prćija. Nije ni prćija skupštinske većine koju predvodi Možemo. Zagreb je glavni grad Republike Hrvatske. A kao takav mora biti dom svih događaja od nacionalnog interesa. Državna reprezentacija je nacionalni interes i rukometašima se morao organizirati doček bez ikakvog uvjetovanja.
Osim toga, uvjetovanje pjevanja Thompsona je neustavan čin. Njime se krše temeljna ljudska prava. Tko može bilo komu osporavati hoće li pjevati i što će pjevati? Politika Možemo je krajnja drskost i čin ravan partijskoj diktaturi nekadašnje komunističke partije. Ako već žele glumiti vlast, trebali su zabraniti prethodne koncerte gostujućih pjevača iz Srbije koji u svom programu imaju izvedbe koje ozbiljno narušavaju dostojanstvo hrvatske nacije ili dijela nacije zaslužnog za obranu i stvaranje države.
Tomašević je na presici vidno žalio što Thompson nije pjevao „Bojnu Čavoglave“. Bez nje nema se za što uhvatiti i svaka optužba prema Thompsonu ispada smiješna. Doček rukometaša pokazao je da su zabrane koje ideološki promovira Možemo neutemeljene. Doslovno su se izblamirali i pred nacijom su se pokazali kao nacionalno smeće.
Thompson je rukometašima i okupljenom mnoštvu pjevao ono što su tražili. Vidjelo se da su svi uživali. Proslava brončane medalje nije bila u fokusu. U prvom planu bio je Thompson i zajedničko pjevanje. Bio je to znak hrvatskog nacionalnog jedinstva, ponosa i slobode kakvu građani žele u svojoj državi. Na Trgu bana Jelačića vidjelo se jedinstvo koje je odaslalo poruku Tomaševiću i svima koji misle kao on: Hrvati će u svom Zagrebu slušati koga hoće i kad hoće. Sve u duhu teksta Thompsonove pjesme: „Kad zapjevam partija mi sudi, neka sudi, pjevat ćemo ljudi…“
Doček rukometaša pokazao je da se sport u Hrvatskoj ne može odvojiti od politike. Ali pokazao je i nešto važnije, da o hrvatskim nacionalnim interesima ne može manipulirati nitko. Ni lokalni šerifi, ni stranke na vlasti na državnoj razini. Hrvatska pripada svojim građanima, a oni će uvijek znati pokazati što im je važno i koga žele slušati.
PeD | DOMOVINA
