Danas, 30 godina nakon što su u zračnoj bazi Wright-Patterson u Daytonu, Ohio, parafirani, a potom u Parizu i službeno potpisani, mirovni sporazumi za Bosnu i Hercegovinu, ova zemlja i dalje diše u ritmu koji joj je nametnuo taj povijesni dokument. Neosporno je da je Daytonski sporazum ostvario svoj primarni cilj: zaustavio je brutalni rat, utišao oružje i prekinuo krvoproliće koje je odnijelo stotine tisuća života i raselilo milijune. Donio je mir na tlo Bosne i Hercegovine, no pitanje koje se s protokom vremena postavlja sve glasnije jest – kakav je to mir?
Za mnoge analitičare, političare i što je najvažnije, obične građane, Dayton nije bio rješenje, već zamrzavanje konflikta. On se sve češće opisuje kao “nametnuta luđačka košulja”, kompleksna i rigidna struktura koja sputava svaki pokušaj napretka, guši funkcionalnost države i drži njene narode u stanju permanentne političke napetosti. Sporazum je stvorio jednu od najkompliciranijih administrativnih struktura na svijetu, s dva entiteta, deset kantona, distriktom, i četrnaest ustava, stvarajući labirint birokracije u kojem se gubi odgovornost, a cvjeta korupcija. Temeljni problemi koji su i doveli do rata, etničke podjele, suprotstavljene vizije budućnosti države i duboko nepovjerenje, nisu riješeni. Oni i danas tinjaju ispod površine prividnog mira, prijeteći da se ponovno rasplamsaju pri svakoj ozbiljnijoj političkoj krizi.
Republika Srpska: Legalizacija ratnih ciljeva i kamen spoticanja europske budućnosti
Jedan od najkontroverznijih i najbolnijih aspekata Daytonskog sporazuma jest, bez ikakve sumnje, stvaranje i međunarodno priznanje Republike Srpske. Za Bošnjake i Hrvate, ovaj entitet predstavlja legalizaciju rezultata rata, uključujući etničko čišćenje i najteže ratne zločine, poput genocida u Srebrenici. Činjenica da je entitet, nastao na temeljima zločina, nagrađen s 49% teritorija države i širokim ovlastima, ostavila je trajan osjećaj gorčine i nepravde.
Od svog osnutka, Republika Srpska se često ponaša kao “država u državi”, minirajući institucije Bosne i Hercegovine i otvoreno osporavajući njen suverenitet. Političko vodstvo iz Banja Luke godinama sustavno radi na slabljenju državnih nadležnosti, blokirajući ključne reforme potrebne za euroatlantske integracije i prijeteći secesijom. Srpski narod, odnosno njegovi politički predstavnici, koriste mehanizme zaštite entitetskog interesa ne kao alat za kompromis, već kao oružje za opstrukciju svakog pozitivnog pomaka na državnoj razini. Bilo da se radi o usvajanju zakona, formiranju vlasti ili ispunjavanju uvjeta za članstvo u EU i NATO-u, destruktivni utjecaj i nedostatak volje za kompromisom iz Banja Luke postali su konstanta bosanskohercegovačke političke scene.
Federacija BiH: Složeni mozaik nepovjerenja
Naizgled funkcionalnija, Federacija Bosne i Hercegovine, drugi entitet, također je prožeta dubokim unutarnjim problemima. Stvorena Washingtonskim sporazumom 1994. godine kako bi zaustavila bošnjačko-hrvatski sukob, Federacija je trebala biti primjer suživota. Međutim, ona je postala arena političke borbe između dva naroda, pri čemu se hrvatski narod, kao brojčano manji, osjeća sve više marginaliziranim i prevarenim.
Hrvati su u Federaciju unijeli svoj teritorijalni i politički entitet, Hrvatsku Republiku Herceg-Bosnu, s očekivanjem da će im biti zajamčena puna ravnopravnost. No, praksa je pokazala drugačije. Ključni problem leži u izbornom zakonu koji omogućava brojnijem bošnjačkom narodu da, zbog svoje demografske nadmoći, presudno utječe na izbor hrvatskih predstavnika u tijelima vlasti. Najdrastičniji primjer je izbor člana Predsjedništva BiH iz reda hrvatskog naroda, gdje je u više navrata bošnjačkim glasovima izabran kandidat kojeg većina Hrvata ne smatra svojim legitimnim predstavnikom. Ovaj fenomen krši temeljni duh Daytona o legitimnom predstavljanju konstitutivnih naroda i stvara duboko nepovjerenje, potičući zahtjeve za trećim, hrvatskim entitetom kao jedinim jamstvom opstanka.
Bošnjački nacionalizam i frustracije zarobljene nacije
S druge strane, Bošnjaci, kao najbrojniji narod i najveće žrtve rata, osjećaju duboku frustraciju daytonskim uređenjem. Svedeni na kontrolu tek nešto više od četvrtine teritorija države, unutar kompleksne Federacije, mnogi od njih vide Dayton kao nepravedni kompromis koji je nagradio agresore i kaznio žrtve. Ta frustracija, prema nekim tumačenjima, kanalizira se u jačanje bošnjačkog nacionalizma.
Ovaj nacionalizam, koji se često skriva iza plašta građanske i unitarne države, teži centralizaciji Bosne i Hercegovine i ukidanju entiteta i kantona. Dok se javno zagovara princip “jedan čovjek, jedan glas”, Hrvati i Srbi to vide kao pokušaj stvaranja države u kojoj bi bošnjačka većina dominirala, a druga dva naroda bila svedena na status nacionalnih manjina. Iako se takva politika ne može otvoreno provoditi, dobro zastupljeno negiranje etničkog identiteta drugih naroda i pritisci obojeni nacionalizmom svjedoče o postojanju ovih tendencija.
Međunarodni protektorat i društvo koje propada iznutra
Kao rezultat svega navedenog, Bosna i Hercegovina danas jedva funkcionira kao samostalna i suverena država. Održava se na životu kao de facto protektorat Međunarodne zajednice, pod stalnim nadzorom Ureda Visokog predstavnika (OHR), koji posjeduje ovlasti za nametanje zakona i smjenu izabranih dužnosnika.
Ovo postavlja ključno pitanje: kakva je budućnost države koja ne može donositi odluke bez vanjskog pritiska? Je li Daytonski sporazum uopće donio rješenje, ili je samo primirje od ratnih djelovanja pretvorio u dugotrajnu, iscrpljujuću agoniju bez naznaka kraja? Bosanskohercegovačko društvo konstantno zaostaje u svakom pogledu, ekonomskom, socijalnom i kulturnom, dok se standard građana iz godine u godinu pogoršava.
Korupcija, klijentelizam i masovno iseljavanje kao konačni poraz
Na trulim temeljima disfunkcionalne države izrastao je monstruozni sustav korupcije, klijentelizma i stranačkog parazitiranja. Etničke podjele postale su savršen izgovor za političke oligarhije sva tri naroda da, pod krinkom zaštite nacionalnih interesa, besramno pljačkaju javna sredstva. Dok se političari i s njima povezani tajkuni bogate do nezamislivih razmjera, obični građani tonu u siromaštvo.
Posljedica takvog stanja je masovna emigracija, biblijskih razmjera, koja prijeti potpunim demografskim slomom zemlje. Mladi, obrazovani i sposobni ljudi, bez obzira na nacionalnost, masovno napuštaju Bosnu i Hercegovinu. Ne odlaze zbog rata, već zbog osjećaja beznađa, nepravde i nedostatka perspektive. Svoje nade u bolju budućnost traže u Njemačkoj, Austriji, Švicarskoj i diljem svijeta, ostavljajući iza sebe zemlju staraca, zarobljenu u neriješenim problemima, vječnoj potrazi za identitetom i političkoj kaljuži koju je zacementirao sam Daytonski sporazum.
PeD | DOMOVINA
