Marijan Marošević iz Domaljevca. Ime i prezime koje bi u Domaljevcu mnogima moglo proći nezapaženo. Ali kad se kaže Brljak — e, to je već druga priča. Nema Domaljevčanina koji ne zna tko je bio Brljak. Izuzetak su možda mlađe generacije koje žive negdje vani. Ali svi rođeni prije rata sigurno su čuli za njega, ako ga baš nisu osobno poznavali. Brljak nam nije bio poznat samo po svom nadimku, koji kao i svakom Domaljevčaninu znači puno više od imena. Svima je bio poznat više po karakteru, po pričama, po osmijehu koji je znao izazvati i kad su vremena bila teška.
Brljak je preminuo 18. lipnja ove godine, u 85. godini života. Iako smo rodbinski povezani, nisam mu mogao doći na sahranu. Bio sam u inozemstvu kada je stigla vijest o njegovoj smrti. Odmah sam znao da neću moći stići na sahranu i ta me činjenica uistinu ražalostila, jer Brljak je bio osoba koju sam taman toliko poznavao da sam mu jednostavno morao otići na sahranu. Jer otišao je čovjek koji nije bio samo rođak, nego i simbol jednog vremena, jednog načina života, jedne filozofije koju ne učiš u školi, nego na njivi, uz rijeku, među ljudima.
Brljak je bio zafrkant, šaljivdžija, seoska lola, bećar. Mogao bih ga obasipati epitetima, ali nijedan ne bi bio dovoljan. Bio je domaći čovjek, neškolovan u formalnom smislu, ali obrazovan životom. Njegova mudrost nije dolazila iz knjiga, nego iz iskustva. Iz Posavske ravnice, iz borbe s vremenom, iz prilagodbe koja je bila nužna da se preživi. I ne samo da se preživi, nego da se uz sve to ostane čovjek koji nikada nije klonuo duhom.
Godinama je živio na svom imanju pored Save. Čini se asketski. Uz mnogo odricanja i privilegija koje je nosio život u Domaljevcu. Ali nije bilo tako. Iako je Brljak u Domaljevcu imao dobru kući njegov izbor za življenje je bio salaš i njegov mali raj pored Save. Priroda, mir i način života koji ga ispunjavao i trećoj životnoj dobi. Imao sam dojam da je Brljak tamo živio punim plućima. Domaljevca se naživio i htio je, ne mali, ostatak života provesti prisajedinjen s prirodom berući svoje brige, ako ih je imao, a da se one ne tiču nikoga drugoga.
U selo je dolazio samo kad je bilo prijeko potrebno, po namirnice, po ono što se nije moglo uzgojiti ili napraviti. Bio je stariji od mene, pa ga ne pamtim iz mladosti, ali sam slušao o njemu priče. I to kakve priče! Nekad lijepe, nekad proste, nekad i grube, ali uvijek posebne. Jer kad se pričalo o Brljku, pričalo se s osmijehom, ali i respektom prema njegovoj osobnosti.
Zadnji put sam ga vidio prije neke dvije godine u trgovačkom centru Yimor u Domaljevcu. Godinama ga nisam vidio prije toga. Bio mi je okrenut leđima, jedva sam ga prepoznao. Poviknem: „Rođo, jesi li to ti?“ Okrene se, skonta me, nasmije se. I meni je bilo drago, a vidjelo se da je i njemu. Pitao sam ga učtivo kako je. A on, s onom svojom posavskom, domlječkom, mudrošću, odgovori:
„Dobro sam rođo! U ovim godinama ne mogu drukčije ni reći bez obzira kako sam. Jer u ovim godinama čovjek za sutra može samo očekivati da bude lošiji. Nikako bolji. Pa mi ne preostaje ništa drugo nego da kažem da sam dobro“.
Taj odgovor me zatekao. Na prvu me stvarno uvjerio da se osjeća dobro iako čovjek u osamdesetim mora da ima svojih staračkih problema i može biti svakakav, a najmanje dobro. Nisam očekivao takav odgovor, ali sam odmah shvatio njegovu dubinu. Svi drugi stariji ljudi koje sam pitao kako su obično su kukali. Na bolesti, na godine, na nemoć. A Brljak je rekao da je dobro. I u jednu ruku bio je u pravu. Jer kad si u godinama, ako si danas dobro, to je već dar. Sutra može biti samo gore. To je bila njegova filozofija — jednostavna, ali istinita.
Nakon tog susreta, razišli smo se. I to je bio zadnji put da sam ga vidio.
O Brljku bi se mogle ispripovijedati stotine priča. Svaka s nekom poukom, nekom šalom, nekom mudrošću. Ali ja sam u sjećanje na svog rođu uzeo ovu. Jednostavnu, iskrenu i poučnu. Jer u njoj je sve, i njegov karakter, njegova istina i ponajviše možda njegova vedrina kojom je zračio kadgod bi ga viđao.
Jedan je bio Brljak. I Domaljevac ga neće imati skoro. Možda nikada.
Ali nije Brljak jedini. Domaljevac je imao i još uvijek ima desetine ljudi osebujnog karaktera što ovo posavsko mjesto čini posebnim. Ljudi koji nisu poznati široj javnosti, ali su legende u svom selu. Ljudi čije se priče prenose s koljena na koljeno, uz rakiju, uz smijeh, uz suzu. Nekada u birtijama, danas u kafićima i drugdje gdje se još skupljaju. To su ljudi koji su oblikovali duh ovog kraja.
I zato je važno da mlađe generacije znaju. Da čuju. Da razumiju. Jer bez tih ljudi, bez Brljka i njemu sličnih, Domaljevac ne bi bio ono što jest. Ne bi imao dušu. Ne bi imao sjećanja. Ne bi imao priče.
A priče su one koje ostaju.
Ostaju kad kuće padnu, kad se generacije izmijene, kad se sa asfalta prekriju tragovi starih opanaka i cipela. Ostaju u riječima koje se prenose uz kavu, uz rakiju, uz tišinu pred televizorom. Kad se netko sjeti starih vremena i podvikne: “Znaš li ti tko je bio Brljak?”
Ostaju u osmijehu koji se pojavi kad se prisjetiš nečije dosjetke, u načinu na koji netko hoda, govori, šuti. Ostaju u rečenici koju si čuo jednom, a pamtiš je cijeli život. Kao ona Brljkova:
„Dobro je rođo, jer sutra može biti samo lošije.“
To nije pesimizam. To je realizam s osmijehom. To je domaljevačka Posavina.
Takvi ljudi ne ulaze u enciklopedije, ali ulaze u temelje sela. Oni su nevidljivi stupovi identiteta. I kad ih više nema, ostaje njihova mjera kako se smijati, kako šutjeti, kako biti čovjek.
Domaljevac je imao svoje Brljke, svoje bećare, svoje mudrace bez diploma. I još ih ima. Možda ih ne primjećujemo dok su tu, ali kad odu osjetimo prazninu koju ne može popuniti nijedna moderna fraza, nijedan ekran, nijedna aplikacija.
Zato je važno pisati. Zato je važno pamtiti. Ne zbog nostalgije, nego zbog orijentira. Jer ako znamo tko je bio Brljak, znat ćemo i tko smo mi. I što znači biti iz Domaljevca.
A to je više od geografije. To je više od prezimena.
To je pripadnost priči koja se ne završava smrću.
To je život koji traje dokle god ga netko zna ispričati.
Perica DUJMENOVIĆ
