Bošnjak kroz stoljeća: Povijesna demistifikacija imena, identiteta i narativa

U suvremenim raspravama o nacionalnom identitetu u Bosni i Hercegovini, pojam “Bošnjak” često se koristi kao ekskluzivna oznaka za narod koji se od 1993. godine službeno tako naziva. No, povijesna stvarnost je daleko složenija. Ime Bosna, kao i izvedenice Bošnjak, Bosanac, Bošnjo, ne pripadaju isključivo jednom narodu, niti su u srednjem vijeku označavale etničku pripadnost u današnjem smislu. Ovaj tekst ima za cilj razložiti povijesni kontekst, demistificirati ideološke konstrukcije i ukazati na kontinuitet, a ne ekskluzivnost identiteta.

Porijeklo i značenje imena Bosna

Ime Bosna jedno je od najstarijih toponima na Balkanu, a njegovo porijeklo je predmet brojnih teorija: Prema ilirskoj teoriji povezuje ime s riječnim nazivom Bathinus ili Bosona, što znači “brza voda”. Po keltskoj teoriji ime je izvedeno iz Bo-sana, što znači “boginja vode”. Postoji i slavenska teorija koja ime Bosne povezuje riječi bosana, što znači “šuma”.

Najprihvaćenija teorija među stručnjacima je ona koja ime Bosna veže uz rijeku Bosnu, kao glavnu žilu srednjovjekovne banovine. Etimološki, riječ “Bosna” ne potječe iz slavenskih jezika, što potvrđuju i autoriteti poput Vuka Karadžića, Daničića, Miklošića i Jagića.

Srednjovjekovna Bosna: politička forma, ne etnička cjelina

Nada Klaić, u svom djelu Srednjovjekovna Bosna (1989), tvrdi da je bosanska država “među svojim susjedama najstarija” i da se “hrvatska ili srpska formula nikako nisu dale primijeniti na Bosnu”. No, Klaić piše u kontekstu ideološkog kompromisa socijalističke Jugoslavije, gdje je Bosna bila zamišljena kao “neutralni teritorij” između hrvatskih i srpskih nacionalnih aspiracija.

Klaić također priznaje da “bosanske zemlje još nisu dobile svoju ustavnu povijest” i da je “proces nastajanja jedne države nemoguće svesti na pojavu jedne darovnice”. Drugim riječima, politička organizacija u srednjem vijeku bila je fluidna, lokalna i dinastički uvjetovana, ne etnički homogena.

Povjesničari poput Sima Ćirkovića također ističu da je srednjovjekovna Bosna bila “zemlja vladara, a ne narodna država”. Kraljevi i banovi nisu vladali cijelim narodom, već teritorijem koji se mijenjao s njihovom moći. Kraljevstva su nastajala i nestajala s vladarima, a granice su bile promjenjive.

Genetska i kulturna stvarnost: narodi kao mješavina

Novija genetska istraživanja potvrđuju da su Hrvati, Srbi i Bošnjaci genetski vrlo slični, s dominantnim slavenskim i starobalkanskim komponentama. Postoje zorni primjeri koji govore kako se islamizacijom Bosne etničke skupine preko religijske osnove konvertirane iz jedne etničke zajednice u drugu. Slučaj konvertiranja najbolje je ilustrirati na primjeru tzv. Turske Hrvatske. Muslimani iz tih krajeva često govore hrvatskim dijalektima tečnije nego neki katolici u BiH, što potvrđuje etnički kontinuitet bez obzira na vjersku promjenu. Ta promjena se dogodila unutar hrvatskog etničkog korpusa, bez značajne promjene jezične strukture.

Prezime Bošnjak i naselje Bošnjaci: tragovi šireg identiteta

Prezime Bošnjak danas je jedno od najčešćih prezimena među Hrvatima u Republici Hrvatskoj. Prema popisu iz 2011., nosi ga preko 6700 osoba, što ga čini 28. po učestalosti. U svijetu postoji niz varijacija tog prezimena, uključujući Bosniak, Bosnyák, Bushnak, prisutne u 48 država.

U Vukovarsko-srijemskoj županiji, kod Županje, nalazi se naselje Bošnjaci, koje je etnički gotovo potpuno hrvatsko. Prema popisu iz 2021., od 2868 stanovnika, čak 99% su Hrvati. Naselje se prvi put spominje 1476. godine, a kroz povijest je bilo dio Slavonske vojne krajine, s izraženom šokačkom tradicijom.

Ovi primjeri jasno pokazuju da ime Bošnjak nije rezervirano za jedan narod, već je regionalna oznaka koja se koristila za ljude iz Bosne, bez obzira na vjeru ili etničku pripadnost.

Povijesna odgovornost: razlikovati ime od identiteta

Teza da je srednjovjekovna Bosna bila posebna država s posebnim narodom mora se staviti u kontekst vremena. Te političke tvorevine bile su rezultat okolnosti, dinastičkih ambicija i vojnih uspjeha, a ne izraz etničke homogenosti.

Bošnjak iz 14. stoljeća nije bio Bošnjak u današnjem smislu, kao što ni Hrvat iz tog vremena nije bio Hrvat u modernom nacionalnom okviru. Povijest naroda ne može se svesti na granice kneževina, niti se smije koristiti za političku ekskluzivnost.

Postoji niz autoritativnih stavova koji jasno demantiraju tezu da u Bosni i Hercegovini živi “jedan narod s tri religije”. Takva tvrdnja, iako retorički efektna, nema povijesnu, sociološku ni pravnu utemeljenost. Evo nekoliko ključnih argumenata i citata koji potvrđuju ovu činjenicu:

Ustavni okvir BiH: tri konstitutivna naroda

Najjači argument protiv unitarističke teze dolazi iz samog Ustava Bosne i Hercegovine koji jasno navodi:

“Bošnjaci, Hrvati i Srbi, kao konstitutivni narodi, zajedno s ostalima i građanima Bosne i Hercegovine, čine narod Bosne i Hercegovine.”

Dakle, BiH je višenacionalna država, a ne država jednog naroda s tri vjere. Svako negiranje tog ustavnog načela je politički pokušaj redefinicije identiteta, ne pravna ili povijesna činjenica.

Ivan Cvitković – sociolog religije i identiteta

Profesor emeritus Ivan Cvitković, jedan od najvažnijih znanstvenika u području sociologije religije u BiH, u svojim radovima jasno razdvaja etnički, vjerski i nacionalni identitet:

“U Bosni i Hercegovini nije moguće izjednačiti religiju s nacijom. Bošnjaci su muslimani, Hrvati katolici, Srbi pravoslavci — ali to ne znači da su svi pripadnici jedne nacije iste vjere.”

Cvitković upozorava da je pokušaj unifikacije identiteta kroz religiju opasan oblik etnocentrizma, koji vodi negiranju prava drugih naroda.

Srđan Puhalo – psiholog i analitičar

U istraživanju Etnička distanca i (auto)stereotipi građana BiH, Puhalo pokazuje da građani BiH jasno razlikuju etničku pripadnost od religijske: Bošnjaci se dominantno identificiraju kao muslimani, Hrvati kao katolici, a Srbi kao pravoslavci.

Ali, etnička distanca među njima pokazuje da se ne doživljavaju kao pripadnici iste nacije, nego kao posebne etničke zajednice.

Genetska i povijesna raznolikost

Genetska istraživanja pokazuju da su Hrvati, Srbi i Bošnjaci mješavina slavenskih i starobalkanskih komponenti, bez jasne etničke granice. No, nacionalna identifikacija se ne temelji na genetici, nego na kulturnom, jezičnom i povijesnom razvoju.

Pokušaj da se svi stanovnici BiH proglase Bošnjacima s različitim vjerama zanemaruje povijesni proces formiranja hrvatske i srpske nacionalne svijesti, osobito u 19. stoljeću.

Negiranje etničke pripadnost Hrvatima i Srbima je politički projekt, a ne znanstvena činjenica.

Pravo na samoodređenje uz povijesnu jasnoću

Ovaj tekst ne negira pravo današnjih Bošnjaka da se nazivaju kako žele, niti osporava njihovu nacionalnu svijest. No, važno je ukazati da ime Bošnjak ima dugu povijest regionalne upotrebe, i da su mnogi koji su se u srednjem vijeku nazivali Bosancima, Bošnjacima ili Bošnjima danas Hrvati, Srbi, ili pripadnici drugih identiteta.

Demistifikacija ne znači negacija. Ona znači poštovanje povijesti u svoj njezinoj složenosti, bez ideoloških skraćenica.

PeD | DOMOVINA