Trideset godina nakon rata, Bosna i Hercegovina je i dalje talac prošlosti. Manje zbog sjećanja na ratne traume, više zbog struktura koje su rat legalizirale. Entiteti, kantoni, blokade, preglasavanja… Sve to nije mir, nego produžetak sukoba drugim sredstvima. Svakom narodu u podsvijesti vlada strah. Svi se boje, strahuju da će izgubiti i ovo što imaju. Nitko ne nudi rješenje koje ne počiva na dominaciji, iluziji ili kalkulaciji.
Vrijeme je da se kaže naglas: postojeći model ne funkcionira. Daytonski sporazum je potrošen. Pokazao se nefunkcionalnim i ni jednom narodu i BiH ne nudi perspektivu. Ono što se iz političkih kuhinja predlaže su modeli koji vode u raspad. Treći entitet? Fikcija. Unitarna država? Iluzija. Status quo? Put u novu krizu.
Srbi, Hrvati, Bošnjaci: tri straha, tri grijeha
Srbi iz Republike Srpske ne žele BiH. Oni su tu jer moraju. Njihov politički minimum je RS, a cilj je odvajanje od BiH i priključenje Srbiji. Svaka nova podjela, svaki novi entitet, daje im pravno i tjeraju vodu na mlin koji se zove disolucija zemlje. To je srž srpske strategije.
Hrvati, osobito u Hercegovini, osjećaju političku nemoć. Majorizacija od strane Bošnjaka, koja kulminira izborom Komšića stvara frustracije i nameće Hrvatima emocionalni pritisak. Treći entitet se nudi kao izlaz, ali većina Hrvata u BiH ne bi bila obuhvaćena tim teritorijem. To je politička fikcija, a ne strateški projekt.
Bošnjaci, najbrojniji narod, kontroliraju tek četvrtinu teritorija BiH. Njihov strah je egzistencijalan: disolucija BiH znači gubitak prostora, fragmentaciju, izolaciju. Zato odbijaju svaku podjelu. Ali i oni se povode iskušenjima, svoju brojčanu većinu žele pretvore u političku dominaciju. Unitarizam nije rješenje, nego nova nepravda.
Entiteti kao ostatak rata
Republika Srpska je nastala na zločinu i etničkom čišćenju. Dayton ju je legalizirao, ali nije učinio pravednom. Treći entitet bi bio pravni presedan i alat za disoluciju zemlje. Bošnjaci to znaju, zato zatežu. Hrvati to osjećaju, zato traže etničke granice. Srbi to priželjkuju, zato glasno šute.
Statistike pokazuju da se državni proračun u najvećoj mjeri (60%) puni iz trokuta Sarajevo–Zenica–Tuzla. Svi ostali iz Federacije BiH, Distrikt Brčko i cijela RS sudjeluju u punjenu državnog proračuna sa 40%.
RS je ekonomski neodrživa i likvidnost tog manjeg entiteta se postiže kreditnim aranžmanima. Zaduživanje Republike Srpske neće moći vječno trajati. Treći entitet bi bio još slabiji. Hrvati ne bi imali dovoljno sredstava za servisiranje mirovinskih fondova. Ne bi bilo dovoljno sredstva za plaće i skupa entitetska administracija bi bila financijski neodrživa. Sve to pokazuje da država funkcionira usprkos entitetima, ne zahvaljujući njima.
Novi model: povratak općinama, a ne entitetima
Vrijeme je za novu arhitekturu Bosne i Hercegovine. Inspiraciju možemo naći u Ustavu iz 1974. — država i općine, bez entiteta i županija. Od većinskih općina mogu se ustrojiti tri „nacionalna vijeća općina“, bošnjačko, hrvatsko i srpsko. Ona bi štitila vitalne interese naroda, ali bi bila bez teritorijalne ekskluzivnosti.
Obrazovanje, kultura, lokalna samouprava bi bili u rukama naroda. Državna razina pak uključuje suverenitet, pravosuđe, vanjsku politiku… Svaki narod ima pravo na svoje, ali ne na tuđe. Svaki građanin ima pravo na zaštitu, ali ne na dominaciju.
Zamislimo da se ustroji općina Plehan kod Dervente, gdje živi većinski hrvatsko stanovništvo, lokalna zajednica odlučuje o obrazovanju, kulturi i jeziku bez da mora tražiti dopuštenje iz Sarajeva ili Banje Luke. Zamislimo da Bošnjaci u Kozarcu imaju pravo na vlastitu školu, kulturni centar i lokalnu upravu iako su na teritoriju RS-a. Zamislimo da Srbi u Drvaru biraju svoje predstavnike u državna tijela, bez da se osjećaju kao manjina u Federaciji.”
Ovakvi primjeri razbijaju strah i pokazuju da model nije prijetnja, nego mogućnost za svakoga.
Zašto je ovo realnije od svega što se nudi
Ovaj model ne traži ukidanje identiteta zbog samih entiteta, nego traži i pruža ukidanje monopola. Model ne omogućava secesiju, nego nudi suživot. Model se ne temelji na iluziji, nego na funkcionalnosti. Nije idealan niti teži idealizmu. On nudi ravnopravan i funkcionalan sustav koji će zadovoljiti sve na jednak način.
Srbi će se oduprijeti ovakvom sustavu uz argument da najviše gube. A u stvari ne gube ništa osim alata za odcjepljenje. No vrijeme je da shvate da je BiH nedjeljiva i da iluziju odcjepljenja zaborave dok je vrijeme. Nužan je energičniji angažman međunarodne zajednice koja nedvosmislen mora svima dato do znanja da je BiH nedjeljiva. Bez toga, rat ostaje jedini mehanizam promjene. A rat nitko ne želi. Ili barem nitko tko još ima savjesti.
U Bosni i Hercegovini više nitko ne slavi svoje entitete, kantone i ratna osvajanja. Slavi se preživljavanje. Slavi se vlastita istina i negira tuđa. Političari kao imperativ nameću svoje torove, a sve manje im je stalo do običnog čovjeka.
Demontaža mitova i anticipacija otpora
Mnogi će reći: “Ovaj model je utopija.” Zato treba ponuditi argumente koji bi trebali otkloniti sve sumnje u nemogućnosti da ovakav model zaživi.
Bit će onih koji će reći da je ovo nemoguće, jer Srbi nikada neće pristati na ukidanje Republike Srpske. To je točno, ali samo dok imaju mogućnost da se odvoje od BiH. Ako im se pak da do znanja da je BiH nedjeljiva i da se nitko bez rata ne može odvojiti, onda se i njihova strategija mora mijenjati.
Neki će reći da Bošnjaci žele dominaciju. Možda neki i žele. Ali većina želi sigurnost. Ako im se ponudi model koji štiti njihova prava bez potrebe za kontrolom drugih oni će ga prihvatiti.
Bit će i onih koji će reći da se Hrvati neće odreći svog entiteta. Ali većina Hrvata živi izvan tog zamišljenog teritorija. Ovaj model im daje više, pravo da budu Hrvati bilo gdje u BiH.
Vrijeme je za novu istinu
Bosna i Hercegovina ne treba više entiteta. Entiteti su se pokazali kao promašena forma. Narodima u BiH treba više pravde. Ne trebaju mu dodatne granice. Svi trebaju više međusobnog povjerenja. Narod je sit fikcija i dugogodišnjeg bogaćenja političara dok je narodu sve gore i gore. Narod treba više stvarnosti, više pogleda na realan život u kojem će moći zadovoljiti svoje egzistencijalne potrebe.
Ova zemlja može biti dom svima, ali samo ako prestane biti poligon za svakoga.
DOMOVINA
