Prošli tjedan smo, nakon nabavke metalnih polica i bezkiselinskih kutija, nastavili s radom na sređivanju arhivske građe Franjevačkog samostana Tolisa. U goste nam je došao i dr. Rudolf Barišić s Hrvatskog instituta za povijest pa smo po cijele dane preslagivali i sortirali arhivsku građu kako bismo je mogli popisati i posložiti po predmetima.
U ovoj fazi sređivanja građe nemamo puno vremena za ulaziti u sadržaj dokumenata, ali nam ipak ponekad pažnju privuče zanimljiv naslov, lijep rukopis ili neko poznato ime iz starine pa jedan drugome pročitamo ili prepričamo sadržaj.
Sređujući dokumentaciju iz 1935. godine, u ruke su mi dopale dvije dopisnice s likom Marijana Matijevića, isječak iz novina o njegovom nastupu u Osijeku, pjesma Prigodom bune na Rijeci (Fijumi) 1907. god. Junaštvo Marijana Matijevića te njegovo pismo upućeno franjevcima samostana u Tolisi.
Ime Marijana Matijevića mi je zvonilo negdje daleko u memoriji i znao sam samo da je bio najjači čovjek na svijetu, ali ništa drugo i ništa više. Ovo slučajno, ali vrijedno otkriće, natjeralo me da malo „istražim“ Marijana Matijevića, misleći kako je ovo što držim u rukama njegova jedina poveznica s Posavinom. Prevario sam se.
Pretražujući Internet otkrio sam gotovo zaboravljenu činjenicu da je Marijan Matijević zapravo bio – ORAŠKI ZET. Negdje u lipnju 1914. godine nastupao je u Orašju, a njegov nastup na klaviru je pratila Irena Kohn, kćerka Adolfa Kohna, židovskog bankara i vlasnika hotela „Kej“. Ubrzo su se zavoljeli, ali se njezin otac protivio toj ljubavi te je Irena par puta bježala od kuće zbog Marijana. U jednom intervjuu Franji Fujsu Matijević je priznao da je čak „potegao revolver, ranio nju i oca joj i dospio pred sud. Ona u bolnicu, a ja u tamnicu. Odsjedio ja četiri mjeseca u Lepoglavi, a poslije ona pobježe po četvrti put“. Oženili su se u veljači 1915. u crkvi sv. Marije u Zelinovcu, okrug Bihać, kotar Bosanski Petrovac.
Desetak godina nakon vjenčanja, doselili su se u Županju. Toj odluci je mogla pridonijeti i Irenina želja za povratkom u rodni kraj, blizu roditeljskog doma, jer je njezin otac proširio posao te je posjedovao trgovinu i pekarnu u Županji. Tako je Irena s djecom došla živjeti u kupljenu kuću u županjskoj ulici Gaćanci, kućni broj 49.
U Županji će, nakon smrti 1951. godine, biti pokopan Marijan Matijević, kao i njegova supruga Irena koja je umrla 1971. godine.
Vjerujem da će i vas ovo slučajno otkriće u našem arhivu potaknuti da i sami „istražite“ život i djelo legendarnog Marijana Matijevića. Njegovi nastupi, snaga, ali i dobrotvorni rad nisu ostavili nikoga ravnodušnim. Primio je brojna priznanja i nagrade od kraljeva, sultana, predsjednika, a do smrti je ostao jednostavna, ponizan i dobrodušan.
Zanimljivo je da, unatoč velikim zaslugama i popularnosti u svoje vrijeme, danas u Hrvatskoj, a ni u Bosni i Hercegovini, ne postoji nijedna ulica, trg niti spomenik posvećen Marijanu Matijeviću. Možda je upravo ova nova arhivska poveznica s Orašjem – u kojem je ostavio osobni i obiteljski trag – dobra prilika da se o tome razmisli. Možda baš Gradska uprava Grada Orašja može pokrenuti inicijativu za postavljanje biste ili spomen-obilježja ovom zaboravljenom velikanu, oraškom zetu i čovjeku koji je nekoć bio ponos cijele regije. Time bismo odali počast velikom Marijanu Matijeviću – oraškom zetu, a ujedno bismo obogatili turističku ponudu Grada Orašja i Županije Posavske.
Izvor: Drago Župarić-Iljić i Andrija Matijević, “Rođen sam gdje se sije rđa, a junaci niču”: Relevantnost biografije Marijana Matijevića u raspravi o višestrukim identitetima Like.
Autor: Facebook/Muzej Vrata Bosne
