Akademska i politička šutnja koja će bosanske Hrvate sahraniti žive nije tek metafora, nego realnost koja se odvija pred našim očima. Dok se u Hercegovini artikulira i medijski zagovara projekt trećeg entiteta, u Bosni vlada muk. Politički predstavnici ostaju nijemi, bez strategije i bez hrabrosti da se suprotstave politici koja vodi marginalizaciji vlastitog naroda. Intelektualci, koji bi trebali biti kritička savjest društva, također šute. Njihova pasivnost jednako je pogubna kao i politička, jer šutnja u vremenu kada se odlučuje o opstanku naroda znači pristanak na njegovo nestajanje.
Već godinama u javnom prostoru traje rasprava o trećem entitetu u Bosni i Hercegovini. Najčešće je artikuliraju političari i javne osobe iz Hercegovine, a medijski je podržavaju portali koji su se u međuvremenu prestali baviti životom Hrvata u Bosni. Nekada su ti portali imali rubrike i izvještavali o događajima iz cijele zemlje, iz gradova i sela gdje Hrvati žive. Danas, međutim, Bosna je nestala iz njihova fokusa. Time je poslana jasna poruka: interes je isključivo Hercegovina, dok se Hrvati iz Bosne prešutno brišu iz političke imaginacije.
To nije slučajnost, nego strategija. O bosanskim Hrvatima se više ne piše, to znači da se na bosanske Hrvate više ne računa. Stavljanjem bosanskih Hrvata postrance oni postaju nevidljivi. A nevidljiv narod je narod bez političke budućnosti. Hercegovačka politika na taj način zapravo sahranjuje Hrvate iz Bosne dok su još živi. Bestijalno je odricati se vlastitog naroda radi homogenizacije i vlastitog interesa, ali upravo to se događa.
Naravno, nije korektno sve svesti pod etiketu “Hercegovci”. Obični ljudi u Hercegovini ne razmišljaju nužno u političkim kategorijama. Njima ideja trećeg entiteta može izgledati primamljivo, jer se čini da donosi sigurnost i povezanost s Hrvatskom. Oni ne razmišljaju o granicama tog entiteta niti o tome da bi bosanski Hrvati ostali izvan njega. Njihova perspektiva je lokalna i emocionalna, dok politički čelnici koriste tu homogenost kao polugu za vlastite ciljeve.
Paradoks je u tome što se priča o trećem entitetu prodaje kao projekt za “sve Hrvate”, a zapravo je projekt za jednu regiju. Bosanski Hrvati ostaju bez glasa, a njihova šutnja se interpretira kao pristanak. Politički predstavnici iz Bosne šute jer bi svako istupanje značilo sukob s vrhom stranke i gubitak pozicija. HDZ je strukturiran kao monolit, a Dragan Čović drži sve konce u rukama. Tako se stvara privid jedinstva, iako je u stvarnosti riječ o dubokoj podjeli unutar samog hrvatskog korpusa u BiH.
Hercegovačka politika treći entitet predstavlja kao vitalni nacionalni interes, a svako protivljenje proglašava izdajom. No istina je obrnuta. Treći entitet bi obuhvatio tek manji dio naroda, dok bi većina Hrvata iz Bosne ostala izvan njegovih granica. Projekt koji se prodaje kao spas zapravo znači nestanak. To nije nacionalni interes, nego nacionalna izdaja, jer se žrtvuje dvije trećine naroda radi homogenizacije jedne regije.
I tu dolazimo do najvećeg krimena: šutnje bosanskih Hrvata. Njihovi politički predstavnici ostaju nijemi u vremenu kada se njihovom narodu radi o glavi. Nema reakcije, nema strategije, nema artikuliranog plana za očuvanje nacionalne opstojnosti. Njihova šutnja nije neutralna – ona je saučesništvo. Jer šutnja u politici uvijek znači pristanak. Ako se ne suprotstaviš, onda si pristao. Ako ne progovoriš, onda si dao legitimitet onome što se radi protiv tebe.
Bosanski Hrvati zaslužuju političke predstavnike koji će ih braniti, a ne one koji će čuvati svoje pozicije u stranci. Oni koji danas šute nisu zaslužili da se bave politikom. Njihova šutnja je izdaja naroda koji predstavljaju. U vremenu kada se odlučuje o granicama, o budućnosti i o opstanku, oni šute kao zaliveni, ostaju bez glasa i bez hrabrosti.
Iznenađuje i pasivnost Crkve koja bi trebala vidjeti čemu aktualna politika vodi. Katolička Crkva u BiH stoljećima je bila oslonac hrvatskom narodu, intelektualna i moralna snaga koja je znala progovoriti u najtežim vremenima. Upravo zato današnja šutnja zabrinjava. Ako se nastavi nijemo promatrati politička marginalizacija Hrvata u Bosni, onda će nestajanje vjernika u Vrhbosanskoj biskupiji postati nepovratno. Crkva je uvijek bila uz narod, pa se očekuje da i sada bude glas onih koji nemaju političku moć. Jer šutnja u ovom trenutku nije neutralna, ona znači pristanak na politiku koja vodi nestanku katolika u Bosni.
Treći entitet nije interes Hrvata u BiH, niti je interes Republike Hrvatske. On je projekt jedne regije i jedne političke elite. Njegova realizacija značila bi marginalizaciju Hrvata iz Bosne, njihovo političko brisanje i konačno nestajanje. A šutnja onih koji bi trebali progovoriti daje legitimitet toj politici.
Vrijeme je da se progovori. Vrijeme je da se jasno kaže da treći entitet nije projekt naroda, nego projekt političara. Vrijeme je da se razbije privid jedinstva i da se pokaže da postoje različiti interesi unutar hrvatskog korpusa u BiH. Jer ako se nastavi šutnja, onda će se nastaviti i sahranjivanje živih. A narod koji pristane na vlastitu nevidljivost nema budućnosti.
DOMOVINA
