U posljednjih nekoliko godina svijet je ušao u iznimno burno razdoblje. Kriza je uzdrmala gotovo sve aspekte društva, a nitko nije imun na događanja koja je generiraju. Ratovi, ekonomski poremećaji, tehnološke revolucije… Sve se odvija istovremeno, stvarajući osjećaj da se nalazimo na prijelomnoj točki povijesti.
Posebno su u fokusu aktualni ratni sukobi. Ruska agresija na Ukrajinu i izraelska intervencija u Gazi dominiraju naslovnicama, ali to su samo najvidljiviji simptomi dublje nestabilnosti. Svijet je postao globalno selo, i gdjegod da se pojavi žarište sukoba, posljedice se osjećaju svugdje, od cijena energenata do političkih tenzija.
Procjenjuje se da je inozemni dug svih zemalja premašio 350 bilijuna dolara. Stručnjaci upozoravaju da se taj dug nikada neće moći u potpunosti vratiti. Možda ne izravno, ali neizravno svakako, jer upravo ta činjenica gura mnoge države u stampedo utrke naoružanja. Strah od globalne dužničke krize koja bi mogla kulminirati ratom tjera vlade da podignu razinu vojne spremnosti. Trenutno svjedočimo utrci u naoružanju kakvu do prije nekoliko godina nismo mogli ni zamisliti.
Prema SIPRI-jevom izvješću za 2025., svijet je ušao u novu fazu nuklearne utrke. Devet država modernizira svoje arsenale, a Kina i Rusija prednjače u razvoju novih sustava. HRT navodi da će globalna vojna potrošnja premašiti 2,5 trilijuna dolara, s naglaskom na NATO, Istočnu Europu, Aziju i Bliski Istok. Utrka u naoružanju više nije samo hladnoratovski relikt, ona je sada tehnološki sofisticirana, uključuje umjetnu inteligenciju, svemirske sustave i kibernetičke kapacitete.
Ova militarizacija svijeta neizbježno utječe na globalnu ekonomiju. Okolnosti se mijenjaju, pravila igre se redefiniraju, a tko ih je spreman pratiti taj će opstati. No već sada je jasno da su mala i srednja poduzeća (MSP) svugdje u problemima. MSP-ovi čine okosnicu poreznih prihoda u većini zemalja. Posebno u Bosni i Hercegovini, gdje na njih otpada 99% svih gospodarskih subjekata koji zapošljavaju većinu radne snage.
Velike korporacije, pogotovo one na globalnoj razini, daleko lakše podnose teret krize. One često koriste međunarodne porezne rupe, offshore strukture i transferne cijene kako bi smanjile efektivnu stopu poreza. To je dokumentirano u brojnim izvještajima, uključujući i rad OECD-a. Uz to, svjetsko gospodarstvo je u dubokoj digitalnoj tranziciji, a globalna konkurencija dodatno opterećuje MSP-ove koji nemaju resurse za brzu prilagodbu.
U novije vrijeme dodatni pritisak stvara umjetna inteligencija. Njezina ekspanzija dolijeva ulje na vatru jer se automatizacijom gase brojna radna mjesta. Prema Svjetskom ekonomskom forumu, AI i automatizacija mogli bi do 2025. eliminirati oko 85 milijuna radnih mjesta. Neki analitičari spominju i brojke koje prelaze milijardu, iako su takve procjene vjerojatno pretjerane. Ipak, sasvim je sigurno da će AI utjecati na povećanje otpuštanja velikog broja radnika.
Gubitak radnih mjesta znači i smanjenje poreznih prihoda, posebice onih iz doprinosa i poreza na dohodak. Posljedično, kupovna moć opada, potrošnja se smanjuje, a to dodatno pogađa mala i srednja poduzeća. Države mogu pokušati kompenzirati gubitke kroz novu regulaciju, primjerice, oporezivanjem digitalnih platformi i AI sektora, te poticanjem razvoja novih industrija. No, države poput Bosne i Hercegovine teško će držati korak s konkurencijom. Prilagodba gospodarstva privilegij je velikih i bogatih zemalja, dok manje ekonomije ostaju ranjive.
U takvom kontekstu, kriza se pokazuje kao plodno tlo za provođenje određenih agendi. Jedna od njih je plan središnjih banaka (CBDC) za uvođenje digitalnog novca poput digitalnog eura ili dolara. Trenutno se taj proces provodi u fazi testiranja. Cilj je modernizacija platnog sustava, ali i veća kontrola nad monetarnim tokovima.
U zemljama poput Jamajke, Bahama i Nigerije, eksperimentalna uvođenja CBDC-a naišla su na slab odziv i nepovjerenje građana. Strah od gubitka privatnosti i kontrole nad vlastitim novcem glavni su razlozi otpora. Europska središnja banka tvrdi da će digitalni euro biti dopuna gotovini, a ne njezina zamjena. No, mnogi građani izražavaju sumnju, bojeći se da bi digitalni novac mogao postati alat za potpunu kontrolu nad pojedincima.
Portal Raskrinkavanje.ba potvrđuje da se uvođenje CBDC-a često pogrešno prikazuje kao ukidanje gotovine i totalna kontrola, iako zakonski okvir još nije dovršen. Ipak, neosporno je da digitalni novac omogućuje programabilnost što znači da bi se u teoriji moglo ograničiti kako i gdje se troši. To otvara prostor za potencijalnu zloupotrebu, ako ne bude jasnih demokratskih mehanizama nadzora.
Povijest nas uči da se krize često koriste za ubrzanje reformi. Pandemija je ubrzala digitalizaciju, ratovi mijenjaju energetske politike, a ekonomske krize otvaraju prostor za monetarne eksperimente. U tom smislu, tvrdnje da se krize umjetno stvaraju radi zastrašivanja i uvođenja digitalnog novca ostaju na razini teorije zavjere. No, ono što nije teorija jest činjenica da se sustav digitalnog novca već gradi ispod radara javnosti.
Infrastruktura se postavlja, zakoni se prilagođavaju, a javna rasprava ostaje površna. Banke uvode nova pravila, sve više kontroliraju protok novca, a građani se postupno navikavaju na nadzor nad platnim prometom. U tom kontekstu, formalno proglašenje digitalnog novca moglo bi biti samo završni čin procesa koji je već uvelike započeo.
Ključno je da se građani informiraju, traže transparentnost i aktivno sudjeluju u oblikovanju pravila. Tehnologija sama po sebi nije ni dobra ni loša, ona je neutralna. No, njezin učinak ovisi o tome tko je kontrolira i s kojim ciljem. Kako je rekao Yuval Noah Harari: “Tehnologija daje moć, ali ne određuje kako će se ta moć koristiti. To je političko pitanje.”
U vremenu kada se granice između ekonomije, tehnologije i geopolitike brišu, važno je ne izgubiti iz vida temeljna pitanja: Tko odlučuje? Tko nadzire? I u čije ime se provode promjene koje mijenjaju samu strukturu društva?
Perica DUJMENOVIĆ
