Prema predaji Apolonov hram u Delfima bio je ispisan izrekama prvih filozofa, premda se tada nisu tako nazivali. „Mudrost njihova“, kaže Platon u „Protagori“ (343a-b), „riječi su kratke, a spomena dostojne što ih je svaki izgovorio. Njih su oni, kad su se zajedno sastajali, kao cvijet mudrosti posvetili Apolonu u delfijskom hramu, napisavši ono što svi evo slave: ‘Spoznaj samoga sebe!’ i ‘Ništa previše!’“ Apolinijska poruka, ili Apolonski imperativ γνωθι σεαυτον, teško bi danas bila toliko poznata da je dvojica filozofa, Heraklit i Sokrat, nisu učinili svojom vodiljom filozofskog istraživanja. I što je još zanimljivije (J. Brun): „Čitava zapadna civilizacija baštinica je Sokratove misli i kršćanstva. Kao što kaže Th. Deman: ‘Mi još uvijek ovisimo o mislima koje su nadahnule Delfsko proročište.’“ A kad to nije eksplicitno izraženo, riječ je uglavnom o međusobno komplementarnim antipodima. Nije li upravo Nietzscheova filozofija pokazala kako antisokratizam i antikristovstvo čine tandem: osovinu nihilističkog poriva? Nije li se s identičnim žarom borio protiv sokratsko-apolinijskog kao i protiv kršćanskog: „Sokrat mi je, moram to priznati, toliko blizak da se gotovo bez prestanka borim protiv njega.“
Ipak postoji i nešto pogubnije od „klasičnih“ neprijateljstava među oponentima, što poput troske u ljudskim stanicama kronično podriva vitalnost „čitave zapadne civilizacije“. To nešto smo prema jednoj od Platonovih dramaturških krabulja nazvali protagorejštinom, koja čini da svaka nova samoživa revolucionarnost poradi tobožnjeg napretka – nečijih prohtjeva – sliči pokušaju babe da bude emancipirana od aktivne starosti: Veliki Babel, prenemagalo parexcellence, sve više postaje nadrndano gunđalo, ogledni primjer trač-babe. A način na koji to čini analogan je onome što je na kraju Atenu dovelo do kraha: „Dijagnoza atenske demokracije, koja od sve sile sofista u svojim redovima, odluči napraviti primjer tako da jednog jedinog iskrenog mislioca dovede pred zid“, jednom autoru „donekle reflektira situaciju u modernom zapadnom društvu, koje je toliko isfrustrirano od svih mogućih demagogija da onda najžešće raspali po najkonstruktivnijoj filozofiji koju ima, a kojom je izgrađena glavnina njegovih vrijednosti i kulture.“
„… jedino je bog mudar i upravo je to ono što proročište poručuje – ljudska mudrost ne vrijedi mnogo, zapravo ne vrijedi ništa. Netko bi pomislio da se bog obraća Sokratu, ali bog je iskoristio moje ime kao primjer želeći reći: ‘Najmudriji je od vas, ljudi, onaj koji je, poput Sokrata, saznao da mu vlastita mudrost uistinu ne vrijedi ništa.“
Netom citirani navod (Ap. 23a-b5) je tumačenje događaja, koje je Sokrat izrekao na suđenju pred porotnicima, iz kojeg je proizašla glavnina Sokratove filozofije: (Xenoph. Ap. 14): „Naime, jednom se Herofont [Sokratov prijatelj] u prisustvu mnogih raspitivao o meni u Delfima i Apolon mu odgovori da nijedan čovjek od mene nije niti slobodniji, niti pravedniji, niti mudriji.“ Od tog Pitijinog proroštva apolinijska poruka postaje generator i povod Sokratove intelektualne djelatnosti, a događaj u Delfima uzrok posljedicama koje su iza toga uslijedile. Isprva je proroštvo Sokratu bilo nejasno, a onda je nakon pomnog propitivanja zaključio da je proglašen mudrim poradi njegova glasovitog stava „Znam da ništa ne znam“. Apolinijska poruka protumačena i na Sokratov način Helenima je bila razumljiva, ali danas ona zahtijeva malo pojašnjenje.
Apolinijska duhovnost ipak nije izum prvih mudraca, niti je sadržaj apolinijskog gesla njihov pronalazak; oni su samo lakonski formulirali nešto odveć poznato u helenskoj duhovnoj baštini, npr. (Ilijada, V, 439-443):
A kad … Diomed navali ko bog, Strašno branitelj onda Apolon viknuvši reče: „Uzmi se u pamet, sine o Tidejev, pa se ukloni, Ti mi se bozima vječnim ne gradi ravan, jer n’jesu Jednaki ljudi, što hode po zemlji, bozima vječnim.“
Mudrost, spoznati samoga sebe, nije dakle spoznavanje isključivo vlastite sposobnosti ili poziv na introspekciju: sposobnosti, karakter, nedostatke itd.; nego spoznaja esencijalno istinitog u čovjeku (Hegel), poziv na produbljenu spoznaju ljudskog stanja – podsjetnik ljudima da, ma kako veličanstveni bili, nisu bogovi. Ukratko, poziv je na odbacivanje najvećeg od svih grijeha, oholosti. Mudrost „sa zabata delskog hrama“, koja je tako strana efemernom rodu sadašnjice, nije ograničena samo ni na helenski kulturni milje. Na sličan način i psalam 103 u recima 13-17 mudrost opisuje kao „strah Božji“ (još jedan pomalo arhaičan pojam često pogrešno shvaćen kao strah u psihičkom smislu):
Kako se otac smiluje dječici, tako se Jahve smiluje onima što ga se boje. Jer dobro zna kako smo sazdani, spominje se da smo prašina. Dani su čovjekovi kao sijeno, cvate k`o cvijetak na njivi; jedva ga dotakne vjetar, i već ga nema, ne pamti ga više ni mjesto njegovo. Al` ljubav Jahvina vječna je nad onima što ga se boje i njegova pravda nad sinovima sinova…
Osobe koje ne vjeruju ni najmanje nisu izuzete od načelnog smisla apolinijske poruke: ljudi kao kontingentna bića, ne nužna za postojanje života i svemira, mogu se ili prilagoditi činjenici da nisu mimo prirodnog reda ili će najvjerojatnije iščeznuti. Zato svaka potencijalna i stvarna oholost, kojom si neki ateist umišlja da je više od čovjeka, kojemu je biti dio cjeline života, nema opravdanja: niti može biti razložno opravdavan (branjen) ohološću vjernika. Smatrati sebe elitistički superiornijim zbog pripadnosti temeljnoj opciji kao što je nevjera, sukusom nije drukčije od bilo koje diskriminirajuće tvrdnje. Takvu pogubnu ideološku predrasudu, na demagoški način, zastupa upravo tzv. novi ateizam predvođen R. Dawkinsom. Analogno članku L. Markovića („Znanost ne isključuje vjeru“), taj arogantni pseudoznanstveni ateizam, ili dogmatično-ateistički fundamentalizam – ironičnog naziva i „Ditchkins“ – možemo svesti na tri osnovna modula kurikuluma Dawkinsonove iluzije:[1]
(1) religija je produkt kolektivnog psihičkog poremećaja – bolesnih ideja;
(2) cilj opravdava sredstva: u borbi protiv religije dopušteno je koristiti se i nečasnim sredstvima;
(3) nijekanje znanstvenosti mnogim velikim imenima iz povijesti i sadašnjosti. Četvrti modul tog istog trojanskog konja u domeni kritičkog promišljanja – ignorancija – otkriva golu činjeničnost o fenomenu koji se ne želi, de facto ne može ozbiljnije sučeliti s teologijom i filozofijom,[2] a često mu ni znanost nije jača strana (usiljeno imitiranje). Iako je teologu ateizam zanimljiv za istraživanje ono što Dawkins smatra ateizmom nažalost je karikatura od ateizma, kako se može iščitati iz teksta I. Šole pod nazivom „Što učiniste od ateizma!?“[3] Novi ateizam je, blago rečeno, „starleta“ među „zvijezdama“ ateizma.
Ako su ateisti oličenje znanstvenosti, a vjernici iracionalnosti, ateisti racionalnosti, a vjernici psihičkog poremećaja, nameće se opravdano pitanje o doličnosti ophođenja novoateista prema onima koji vjeruju u Boga: kinjiti ljude s psihičkim problemima plod je onda još veće poremećenosti.
Siniša MUJABAŠIĆ
[1] A. McGrath i J. Colicut McGrath, Dawkinsova iluzija, preveo Tomislav Geršić, Teovizija, 2012.
[2] Usp. L. Marković, „Znanost ne isključuje vjeru“, Katolički tjednik, 23. rujna 2012., str. 16.
[3] „Stjegonoša i djelomični financijer ovog estradnog, neautentičnog ateizma je famozni R. Dawkins koji, zamislite, otkriva toplu vodu u 21. stoljeću i ukazuje na destruktivne i iluzorne dimenzije koje sadrži religija. Jedan mudri marksist za Dawkinsa je, govorim prema sjećanju, napisao: ‘Zamislite čovjeka, biologa, kojem je glavna literatura cio život knjige o engleskim pticama; eto, to vam je Dawkins kada se počne upuštati u teološka pitanja.’
