Ako Bosna i Hercegovina zaista ne može opstati, legitimno je da Hrvati traže svoje mjesto pod suncem. Treći entitet mogao bi biti logično rješenje, jer bi u suprotnom država bila dominantno podijeljena između Bošnjaka i Srba. Unatoč ovoj logici, Hrvati bi u slučaju podjele BiH izvukli najdeblji kraj.
Svaka podjela Bosne i Hercegovine ostavila bi Hrvate u najnepovoljnijem položaju. S druge strane, cjelovita BiH pružila bi im najviše izgleda za opstanak – pod uvjetom da se računa s cjelovitim hrvatskim etničkim korpusom i jednakopravnim zastupanjem. Takvo rješenje bez sumnje dobilo bi plebiscitarnu potporu međunarodne zajednice. Uz političku mudrost, Hrvatima ne bi trebalo biti pretjerano teško izboriti se za svoju jednakopravnost u okvirima cjelovite države.
Nažalost, službena politika Hrvata ne ide u tom smjeru. Prihvaćena je mantra o BiH kao neodrživoj tvorevini – izvorno velikosrpska ideja koju je HDZ BiH, čini se, objeručke prihvatio, iako je katkada prekriva lukavim formulacijama.
Od svibnja 1992., nakon pregovora Karadžić-Boban u Grazu, HDZ BiH potajno gura disoluciju države. Ponekad otvoreno, ali češće prikriveno. Čim naiđe na otpor, stranka se povlači i eksponira integrativnu retoriku, no čim prilike dozvole, njezin čelnik Dragan Čović počinje spinirati slično Dodiku – iako uvijek diskretnije.
Hrvati u slučaju raspada BiH
Raspad Bosne i Hercegovine ostavio bi mnoge Hrvate u nepovoljnom položaju. Teritorij koji bi im pripao obuhvaćao bi jedva trećinu prijeratnog hrvatskog stanovništva. Ne postoji kombinacija koja bi većinu bosanskih Hrvata uključila u treći entitet. Iluzorno je očekivati da bi hrvatske enklave mogle pripojiti području pod hrvatskom dominacijom – teritorijalni diskontinuitet koji je HDZ nekad promicao lako bi se raspršio poput mjehurića od sapunice. S druge strane, Hrvati koji žive izvan tog hipotetskog entiteta našli bi se u ozbiljnoj opasnosti.
Povijest je pokazala kako su Hrvati prolazili kao “gosti” kod Bošnjaka i Srba. Od 500.000 prijeratnih Hrvata, polovina je protjerana tijekom rata. Slična sudbina mogla bi zadesiti i one koji bi ostali izvan trećeg entiteta. U slučaju mirne trodjelne podjele, izravni progon možda ne bi uslijedio, ali raspad BiH doveo bi do eskalacije tenzija, što bi opstanak Hrvata u bošnjačkim i srpskim područjima učinilo upitnim.
Najblaži scenarij bio bi tihi progon, a krajnji rezultat – potpuni nestanak Hrvata iz Bosne. To bi za hrvatski narod bila prava tragedija, svojevrsni genocid, jer po definiciji genocid podrazumijeva uništavanje (cijelog ili dijela) nacionalne, etničke ili vjerske skupine. I ne zahtijeva rat: uzroke treba tražiti i u sustavnoj marginalizaciji.
Odgovornost HDZ-a
Srbi i Bošnjaci ne bi bili jedini krivi za nestanak Hrvata. Suodgovornost bi snosio i HDZ BiH, čija politika već tri desetljeća vodi u tom smjeru. Treći entitet bio bi moralno opravdan samo kad bi obuhvatio većinu Hrvata, no to je praktički nemoguće. HDZ se još tijekom rata odrekao Hrvata u srpskim interesnim zonama, a novom podjelom napustio bi i ostale.
Hoće li HDZ BiH otvoreno zaslužiti epitet izdajničke stranke? Vrijeme će pokazati, no mnogi smatraju da ga već nosi. Hrvati na 75% teritorija BiH više nisu politički faktor – jer je njihovu sudbinu krojio isključivo HDZ, koji se nametnuo kao jedini legitimni zastupnik hrvatskog naroda. Ako je tako, onda je i odgovornost isključivo njegova.
HDZ je morao znati da raspad BiH ostavlja većinu Hrvata bez šanse za opstanak. Stoga mu je imperativ trebala biti cjelovita država – jedini okvir u kojem Hrvati imaju barem neke izglede.
Uloga Hrvatske
Ovu činjenicu trebao bi prihvatiti i službeni Zagreb. Hrvatska ne smije podržavati politiku koja vodi istrjebljenju Hrvata iz BiH. Spašavanje nekoliko općina u Zapadnoj Hercegovini nije svehrvatski interes, a ta je promašena strategija trebala biti napuštena još u ratu. No neki se i dalje vraćaju na taj kolosijek, što je vidljivo u medijima pod kontrolom Dragana Čovića ili bliskim njegovoj politici.
Posebno se ističu orjunaški mediji, koji Dodika i njegov velikosrpski projekt doživljavaju kao uzor. Možda ti “orjunaši” dijele uvjerenja s etničkim Srbima koji su prešli na katoličanstvo, pa se vraćaju korijenima. Ili je riječ o tolikom bezobrazluku da su spremni žrtvovati pola milijuna sunarodnjaka za vlastite interese.
Povijest takve ljude bilježi kao izdajnike. Nažalost, taj se scenarij odvija pred našim očima, a reakcija gotovo da i nema. Zaslužujemo li ikakvu pravdu ili bolju budućnost? To pitanje zahtijeva hitno promišljanje – no možda je već kasno, jer voda doseže do grla.
DOMOVINA
