Imaju li Srbi svojih mitova koji ih sputavaju i koji im u vidnoj mjeri ograničavaju suživot s drugim narodima na koji su neupitno upućeni i s kojima moraju zajednički krčiti put kao vlastitoj sreći.
Dakako da ih imaju. Dapače, Srbi su puni mitova i reklo bi se da u njima prednjače. Dodali bi, toliko su ogrezli u mitomaniju da je cijeli narod postao mitološko biće. Gotovo da čovjek ne povjeruje.
I među Srbima ima onih koji su svjesni srpske mitomanije. Tako su na temelju iste pisane i knjige. Možda najpoznatije djelo o srpskom vjerovanju u mitove je „Mitovi srpske istorije“ čiji je autor povjesničar Dejan Ristić.
Potrajalo bi da ovdje navodimo sve Ristićeve argumente i objašnjenja koje je naveo u knjizi nego ćemo se dotaći samo nekih koji su najupečatljiviji.
Tako jedan od srpskih mitova kaže; “Na srpskom dvoru se u 12. stoljeću jelo zlatnim viljuškama”. Ristić opovrgava ovu tezu i kaže da prvi spomen viljuške u srpskoj historiografiji datira u 15 stoljeće.
U crkvi Notre-Dame u Parizu proslavljala se srpska pobjeda u Kosovskom boju. Ristić opovrgava i ovaj mit i za njega kaže da je lažan. Navodno netko je lažno dojavio Francuzima o pobjedi srpske vojske nad Turcima. Niti je tko dojavio tu lažnu vijest, niti su zvona zvonila. A znamo da nikakve pobjede srpske vojske na Kosovu nije ni bilo.
Sveti Sava je izradio srpski kalendar po kojem su Srbi danas u osmom mileniju. Još jedan mit, jer Sveta Sava se nikad nije bavio astronomijom niti je napravio ikakav kalendar, tvrdi Ristić.
Stefan Nemanja je prvi upotrijebio ratni poklič “Za krst časni i slobodu zlatnu“. Naravno da je mit, jer taj je poklič prvi put upotrijebljen u spjevu “Smrt Smailage Čengića” iz 1846. godine, čiji je autor veliki hrvatski književnik Ivan Mažuranić!
Tito nikad nije posjetio Jasenovac. Tito je u dva navrata bio u Jasenovcu. Jednom neposredno iza rata, a drugi put sredinom sedamdesetih godina kada je posjetio memorijalni centar i sa svojim suradnicima odao počast ispod Kamenog cvijeta.
Izvještaj srpskog vojskovođe Živojina Mišića regentu Aleksandru o Hrvatima u kojem se Mišić izuzetno negativno izrazio o Hrvatima. A falsifikat o tom izvješću ističe tzv Mišićeve riječi: “Ja sam duboko uveren da se mi njima nećemo usrećiti… Ti su ljudi svi odreda, prozirni kao časa, nezajažljivi i u toliko meri lažni i dvolični da sumnjam da na kugli zemaljskoj ima većih podlaca, prevaranata i samoživih ljudi.” Naravno ovo je još jedan povijesni falsifikat koji je znanstveno potvrđen, a koji se i dan danas često koristi i citira. Živojin Mišić nije radio nikakav izvještaj o Hrvatima niti je dolaztio u Hrvatsku radi sačinjavanja izvješća po nalogu regenta Aleksandra. Nego je taj falsifikat uradio njegov osobni sekretar 10 godina nakon smrti Živojina Mišića želeći da na taj način ojača svoj politički položaj sredinom tridesetih godina prošlog stoljeća u vrijeme velike krize srpsko-hrvatskih odnosa u kraljevini Jugoslaviji.
Posljednje riječi kralja Aleksandra Karađorđevića; “Čuvajte mi Jugoslaviju”! Kralj Aleksandar prminuo je odmah od posljedica atentata i nije mogao reći niti jednu riječ. Pouzdano se zna da je tu priču je izmislio ministar vanjskih poslova Kraljevine Jugoslavije Bogoljub Jeftić koji je tada bio u Marseju u kraljevoj pratnji. Na video snimci koja postoji vidi se da je kralj preminuo trenutno bez mogućnosti da išta kaže. Međutim, ovaj falsifikat je Jeftić kapitalizirao na način da je par mjeseci nakon atentata bio unaprijeđen u predsjednika Vlade Kraljevine Jugoslavije.
Srpski oficir Vojislav Tankosić išamarao je Winstona Churchilla u Beogradu, zbog čega Englezi ne vole Srbe. Mit govori kako je Tankosić, inače istaknuti član “Crne ruke”, saznao da u beogradskoj krčmi odsjeda ministra unutarnjih poslova UK Churchill koji je navodno onomad nešto loše pisao protiv Srba, otrčao je do te kavane i ubio Boga u tadašnjem ministru unutarnjih poslova u Vladi Ujedinjenog Kraljevstva.
Povjesničar Ristić to naravno opovrgava jer Winston Churchill nikada nije boravio u Srbiji. Osim što je jednom prilikom proputovao vlakom kroz Srbiju na putu za Tursku, ali uopće nije izlazio iz vlaka, a kamo li da je odsjeo u beogradskoj kavani.
Među mitovima srpske istorije ističe se i onaj kao su Srbi herojski branili glavni grad Srbije u oba svjetska rata, 1914. i 1941. godine.
Povjesničar Ristić, o tom herojstvu Srba u obrani Beograda za 1941. godinu u svojoj knjizi kaže: Nakon bombardiranja Beograda 06. travnja 1941. godine njemačke pješadijske snage krenule u osvajanje glavnog grada iz pravca Temišvara. Njemačka izvidnica koja je brojala dva časnika i pet vojnika, prešla je preko nabujalog Dunava, što je bio najopasniji dio cijele operacije zauzimanja Beograda. Te navodi: “Sedmorica nemačkih vojnika koji su nastavili dalje, nije preostalo ništa drugo nego da su upute u centar grada, odnosno prema zdanju nemačkog Poslanstva. Njihovo neometano napredovanje prema centru Beograda pokazalo je da nije bilo nikoga da brani Beograd. Ne ispalivši ni jedan jedini metak sedam nemačkih vojnika stiglo je do jednog odelenja njemačkog Poslanstva, na početkiu današnjeg Bulevara kralja Aleksandra, Nemci nisu mogli da veruju da ih niko ne ometa u njihovom nesmetanom ulasku u grad”.
Osim Dejana Ristića o srpskoj mitološkoj povijesti govorio je i srpski pisac Svetislav Basara koji kaže: „srpska je istorija započeta s gomilom izmišljotina i čistih fikcija o zlatnoj mitološkoj prošlosti, o srednjovekovnom srpskom carstvu, koja je bila proizvod romantičarskih iluzija. Druga nikakva nije mogla ni biti napisana, jer je Vukova reforma učinila dokumentaciju od prije 400 ili 500 godina potpuno nečitkom i onda je sve krenulo od jedne fikcije u koju su upumpavani neki lažni mitovi. To je jedan psihički entitet koji lebdi u Srbiji od početka 19. veka do danas.“
DOMOVINA
