Bosna i Hercegovina prolazi kroz teške trenutke, možda najteže od sticanja samostalnosti, izuzev ratnog perioda. Ipak, koliko god situacija bila teška, ona je uvijek bolja od ratne. No, iskreno govoreći, mnogi aspekti današnjeg života djeluju gore nego što su bili neposredno prije rata, pa čak i tokom nekih ratnih dana.
Međunacionalni odnosi su, čini se, na najnižoj razini. Mnogo su gori nego što bi se moglo zaključiti prateći mainstream medije. Dovoljno je zaviriti na društvene mreže, posebno na popularni Facebook i pročitati komentare ispod objava koje se dotiču političkog života Bošnjaka, Hrvata i Srba.
Narod se zavadi dok rekneš “keks”
Nije nužno da tema bude direktno vezana za narode ili politička trvenja među njima. Svaka tema se, na kraju, interpretira kroz različite nacionalne prizme—jednu za Srbe, drugu za Hrvate, treću za Bošnjake. Razlike u stavovima su očigledne i gotovo uvijek zasnovane na nacionalnoj osnovi. Rasprave često eskaliraju, a broj komentara nerijetko prelazi i četiri cifre. Nažalost, umjesto uljuđenih i argumentiranih diskusija, svjedočimo primitivnim izlivima emocija—vulgarnih, neukusnih i uvredljivih. Takvi komentari odražavaju stavove pojedinaca i grupa koje je teško opisati biranim riječima.
Kada im se suprotstavi argumentima, često postaju još agresivniji, što obično proizlazi iz nedostatka valjanih argumenata. Alternativno, povlače se iz rasprave uz izgovore, svjesni da su izgubili i da su argumentima poraženi.
Bosanskohercegovački Hrvati, jednako kao i Bošnjaci i Srbi, u raspravama dosljedno zastupaju svoje nacionalne interese i stavove. Često se pozivaju na Herceg-Bosnu ili na ideju sličnog državnog uređenja koje bi osiguralo njihov nacionalni prostor, gdje bi bili svoji na svome, bez dominacije Bošnjaka.
Zanimljivo je da su stavovi „raje“ često radikalniji i zahtjevniji od onih koje zastupaju Dragan Čović i HDZ BiH. Čini se da Čović od Bošnjaka traži samo jedno—da mu uklone Željka Komšića s političke scene, kako bi ponovo postao član Predsjedništva BiH. Sve ostalo, prema medijima, Čović već ima, pa se stječe dojam da je njegov glavni cilj osigurati vlastitu poziciju.
Ni službena politka nije kakvom se predstavlja
Međutim, stvarnost je daleko složenija. HDZ BiH iza kulisa zastupa interese koji često nisu vidljivi javnosti. Koliko daleko Čović može ići, teško je procijeniti, ali se često pokazuje da izbjegava rizike, posebno kada se spomenu sankcije. U takvim situacijama, Čović se povlači i postaje neprimjetan, izbjegavajući scenarij sličan onome koji je zadesio Milorada Dodika. Njegova politika, čini se, više služi privatnim interesima nego interesima hrvatskog naroda.
Narod, s druge strane, ne igra u rukavicama. Njegovi stavovi često odražavaju ono što HDZ BiH propagira već 30 godina, manipulirajući i oblikujući javno mišljenje u skladu s interesima oligarhije. Raspoloženje naroda jasno pokazuje podršku za treći entitet i raskid svih veza s Bošnjacima, što se ponekad izražava i kroz retoriku preuzetu iz velikosrpskog vokabulara.
Čini se da Hrvati ponovo jašu ratnog konja iz 1992. godine, dok među narodima vlada još veća mržnja i netrpeljivost. Svoje ratne konje, osim Hrvata, već dugo jašu i Srbi i Bošnjaci, jednako ratoborno i agresivno.
Onaj tko nije upoznat s bosanskohercegovačkim prilikama mogao bi se zapitati otkuda tako prisni odnosi između Dragana Čovića i Milorada Dodika. Njihova saradnja, nažalost, nije usmjerena ka općem dobru, već protiv treće strane—Bošnjaka.
Ista meta isto odstojanje
Oni koji ne poznaju ratnu povijest možda ne shvaćaju da su današnja politička previranja samo nastavak ratnih sukoba. Pozicije sve tri strane ostale su praktično nepromijenjene. Srbi i dalje odbijaju ideju Bosne i Hercegovine kao jedinstvene države, usprkos činjenici da je Republika Srpska formalno njen dio. Njihov cilj nikada nije bio očuvanje Bosne i Hercegovine, već teritorijalna dominacija. Zahvaljujući političkim greškama Tuđmana i Izetbegovića, Milošević je uspio osigurati pola Bosne i Hercegovine kao ratni plijen. Dodik danas samo nastavlja tu velikosrpsku politiku, s ciljem razbijanja Bosne i Hercegovine i pripajanja teritorija Srbiji.
Dodik nije uzrok problema; on je samo figura u širem planu. Da nema njega, bio bi neko drugi iz političkog spektra Republike Srpske. Svi oni dijele isti cilj—priključenje teritorija Srbiji. Za njih Bosna i Hercegovina postoji samo dok mora postojati.
Srbi su svjesni da je Bosna i Hercegovina međunarodno priznata država i da svoje velikosrpske ambicije ne mogu lako ostvariti. To su znali 1992. godine, a znaju i danas. Zato im je potreban saveznik u Hrvatima. Ako bi se Hrvati odlučili za sličan put, Bosna i Hercegovina bi bila u ozbiljnoj opasnosti. Bez podrške Hrvata, Srbi nemaju šanse da ostvare svoje ciljeve, jer bi takav čin izazvao međunarodni sukob u kojem bi se našli sami protiv cijelog svijeta.
Nije iznenađujuće što je sukob između Bošnjaka i Hrvata možda bio dio srpske strategije. Takav sukob bio je ključan za stvaranje dojma građanskog rata, čime su Srbi pokušali izbjeći optužbe za klasičnu agresiju. Okretanje Hrvata protiv Bošnjaka samo je išlo u korist srpskim interesima.
Nije sve tako crno ni bijelo
Službena hrvatska politika povela se idejom stvaranja etničkog prostora koji bi bio samo njihov, inspirirana srpskim modelom. Ipak, pogledi Zagreba i Beograda na podjelu Bosne i Hercegovine nikada nisu bili potpuno identični.
Tuđman se nikada službeno nije suprotstavljao teritorijalnom integritetu Bosne i Hercegovine. Štoviše, Hrvatska je među prvima priznala neovisnost Bosne i Hercegovine. Ipak, službena i neslužbena politika Hrvatske često je osiguravala podršku za Grude i Mostar. Tokom rata, kao i u kasnijim godinama, stavovi Republike Hrvatske prema Bosni i Hercegovini bili su neodređeni i promjenjivi—od potpune nezainteresiranosti za bosanske prilike do aktivnog koketiranja s HDZ-om BiH.
Sličan pristup primjetan je i danas. Iako Hrvatska ima ustavnu obavezu podržati interese Hrvata u Bosni i Hercegovini, ta podrška, počevši od rata pa do danas, trebala bi biti transparentnija i jasnija.
Tko definira hrvatske nacionalne interese?
Važno pitanje koje se nameće jeste: koji su stvarni interesi Hrvata u Bosni i Hercegovini, i tko ih određuje? Je li to Zagreb? Treba li Zagreb nametati svoj stav bosanskohercegovačkim Hrvatima i definirati njihove interese? U određenim aspektima, Zagreb može djelovati kao smjernica kada je u pitanju svenacionalni hrvatski interes, ali to ne znači da bi trebao narušavati integritet međunarodno priznate države koju je i sam priznao.
Službeni Zagreb pokazao je korektnost prema neovisnosti Bosne i Hercegovine. Međutim, ne može se zanemariti činjenica da su unutar Hrvatske postojale interesne grupe koje bi podržavale podjelu Bosne i Hercegovine.
Logika nalaže da bi bosanskohercegovački Hrvati trebali imati ključnu ulogu u određivanju vlastitih nacionalnih ciljeva i interesa, preuzimajući odgovornost za svoju budućnost.
Jesu li bosanskohercegovački Hrvati bili sposobni artikulirati svoje nacionalne interese? Nažalost, čini se da nisu. Ni danas nemaju potrebnu zrelost i kapacitet za takvo nešto. Prije svega, nedostaje im odgovarajuće tijelo ili institucija koja bi djelovala kao „vijeće staraca“ za Hrvate u BiH. Tu ulogu lažno je preuzeo HNS, pod kontrolom HDZ-a BiH, koji već 30 godina nameće svoju interesnu politiku, stavljajući hrvatskom narodu „luđačku košulju“.
HDZ BiH stoji iza politike Herceg-Bosne, odnosno trećeg entiteta. Na društvenim mrežama ta ideja izaziva opće oduševljenje, koje često propagiraju stranački aktivisti i zanesenjaci, nesvjesni tragedije koju takva politika može donijeti.
DOMOVINA
